Uopćeno je mišljenje da broj 13 donosi nesreću, ali Festival mediteranskog filma Split je u svom trinaestom izdanju napokon doživio hrvatsku premijeru jednog dugometražnog domaćeg filma kao konačnu "javnu" potvrdu svog rasta. Premijera "Matere" Jure Pavlovića večeras svečano otvara FMFS u Ljetnom kinu "Bačvice", a film se na Puli prikazuje za nekih mjesec dana.
"Mater" je, k tome, dvostruko "prvo pa muško": prvi premijerni hrvatski cjelovečernjak na FMFS-u i Pavlovićev dugometražni prvijenac. To se pokazalo kao odlična reklama pa su kinokarte za "Mater" planule "online" u kratkom roku, dijelom i zbog ograničenog (post)koronskog kapaciteta sjedenja na "Bačama".
Nesretna korona ili ne, FMFS hrabro kroči dalje s jednim od dojmljivijih redateljskih debija unutar novije hrvatske kinematografije u posljednje vrijeme, na dobrom tragu "Ne gledaj mi u pijat" Hane Jušić. Danas 35-godišnji Pavlović skrenuo je pažnju na sebe kratkometražnim filmovima "Pola ure za baku" i "Kišobran" (2009., 2012.), da bi prije pet godina iskazao puni(ji) potencijal s "Piknikom" koji je i potvrdio osvojenim Europskim Oscarom za taj "kratkiš".
Iskazao je i konture svoga autorstva ili barem onoga što ga zanima kao filmaša, a to je obitelj, tj. obiteljski odnosi. U "Pikniku" je to odnos tinejdžerskog sina i oca zatvorenika, u "Materi" stare majke i sredovječne kćeri. Familija je univerzalna tema kojoj je vječni "autorski" timbar, stvoren za razne varijacije, dao Tolstoj rekavši "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način".
Zbog "univerzalnosti", ali i kvalitete, "Mater" je svjetsku premijeru doživjela na Tallin Black Nights Film Festivalu. Tamošnjoj publici i kritici zasigurno se moglo učiniti da gleda "školski" primjer europskog festivalskog art filma, rumunjski ili hrvatski, svejedno.
Pavlović režira "Mater" u duhu modernih, realistično-dramski intoniranih euro-festivalaca, počevši od klaustrofobične atmosfere i kamere smještene iza leđa protagonistice Jasne (Daria Lorenci Flatz) koju prati u stopu, nerijetko i u dugim – decentriranim ili statičnim – kadrovima naglašeno trezvene i suptilne opservacije bez pretjerane emotivne intervencije.
Osjećaj klaustrofobije, zarobljenosti, tjeskobe, zagušljivosti, Pavlović postiže već u uvodu kad kamera Jane Plećaš ("Ne gledaj mi u pijat") nišani u Jasnu u autobusu kojim, prilično nevoljko, "nakon sto godina" dolazi iz Njemačke na jug Dalmacije kako bi se brinula o bolesnoj materi Anki (Neva Rošić) i zbrinula je u starački dom.
Kamera je postavljena na sjedištu ispred Jasne, a do nje sjedi neki krupni muškarac kojemu ne vidimo lice. Jasna je uvijek u prvom (krupnom) planu i pun je kadar Darije Lorenci Flatz koju Pavlović vješto vodi do ponajbolje uloge karijere. Ostali likovi su u drugom planu, na rubu kadra ili izvan fokusa, čak i Jasnina mater.
Doznat ćemo, kroz seriju škrtih, ali sugestivnih dijaloga, protočenih likerom od mandarine, da je mater glavni razlog zašto se kći osjeća "zarobljenom", a većinsko pozicioniranje filma u njezinu kuću u dolini Neretve potencira osjećaj gušenja, gdje ono neizrečeno među njima biva glasnije od izrečenog.
Anka se žali da se guši u ovoj prljavštini, ali kuća je čista, uvjerava Jasna mater. Nije to razlog "gušenja", već zagušljivi (i neriješeni) odnos kćeri i tiranske matere gadne naravi, od čijeg je matrijarhata i maltertiranja Jasna i "pobjegla" u Njemačku. Nakon što Anka padne i ostane prikovana za (samrtnu) postelju, Pavlović je imao priliku napraviti svedenu dramu koja testira bezuvjetnu ljubav (djece/roditelja), inverziju Hanekeova "Amour" s majkom i kćerkom na mjestu supružnika.
Ipak, odlučio je malčice provjetriti zagušljivost ionako dovoljno "teškog" filma izbivanjem Jasne iz kuće prilikom njezine interakcije s drugim likovima, premda je ona definitivno zarobljena s materom. Dani prerastaju u tjedan, tjedan u mjesec i tko zna kad će se vratiti u Njemačku svome suprugu i djeci s kojom komunicira preko Skypea na tabletu.
"Doći ću čim baki bude bolje", govori Jasna. Tad postaje jasno zašto je film naslovljen "Mater", ne "Kćer", s obzirom da je na Jasnu najviše fokusiran. Jasna je također majka, a možda postane i "mater", sukladno (zasad podnošljivom) popovanju klincima. Pitanje "je li mandarina pala daleko od stabla" visi u zraku (i) jednom kad završi film dvojbene katarzičnosti.