Tamo gdje je sada zurio, nebo je bilo sasvim koso. Bar da može nekako niz tu kosinu brže protjerati vrijeme. Jeo je lješnjake, pljucao sitne ljuskice, a između svakog zalogaja opet mu se gomilalo vrijeme... Nakon nekog vremena opet mu se činilo da je sve na ovome svijetu zaustavljeno u pokretu, čak i njegovo srce.
Ležao je satima i pogledom popunjavao prazninu dana... U jednom trenutku lagano je palcem dodirnuo skakavca koji je tako daleko odskočio da je narušio sve zakone prirode... Žmirio je i malo poslije počeo zvukove raspoznavati samo po dalekim sjećanjima..."
Ovako piše Damir Karakaš u izvrsnom poetskom romanu "Proslava", a svaka opojna riječ hvata slike, boje i mirise, odaje motive njegova djela (čovjek u povijesnom vremenu i prostoru "zagledan u daleke maglene visine", sjećanje, postojanje) i odjekuje pjesničkim nadahnućem i "malickovskom" filmičnošću. S brojnim unutarnjim monolozima glavnog lika i opisima krasne, ali i surove ličke prirode u čije srce Karakaš ponire, "Proslava" se može oslikati kao svojevrsni literarni ekvivalent filma redateljskog lirika Terrencea Malicka, samo naturalističniji.
Ekranizacija "Proslave", tako, dolazi prirodno, čak i prirodnije od "Kina Lika", a kao redatelj je, prema scenariju Jelene Paljan, dojmljivo potpisuje 48-godišnji debitant Bruno Anković. Kao i u romanu, fragmentirana, nelinearna struktura igra bitnu ulogu i u prilično jedinstvenom filmu koji jedva da ima pandana u modernoj hrvatskoj kinematografiji da bi se mogao usporediti s nekim (možda "Jozef"), pa i šire ("Događaj" je padao na pamet tijekom gledanja).
Kroz vrijeme i četiri godišnja doba priča prati protagonista Miju koji se našao na krivoj strani povijesti od 1926. do 1945. godine. Uvodna sekvencija je upečatljiva i prikazuje Miju kao dječaka u bijegu od bijesnih pasa ili vukova. Košmarni trenutak sanjao je odrasli Mijo (Bernard Tomić) dok se u jesen 1945. skriva u šumi blizu svoga sela i preživljava jedući koru stabla i mahovinu, trpajući snijeg u čuturicu da ga popije kad se otopi itd.
Mijina žena Drenka (Klara Fiolić) dolazi krišom u posjet mužu s hranom i nagovara ga da se preda. "Predat ću se, ali za dva-tri mjeseca, ne sad, dok je krv još vruća", govori on. Prvi fragment je mračna i vrlo ugođajna "survival" drama, podebljana sinkroniziranom međuigrom fotografije Aleksandra Pavlovića i glazbe Alena i Nenada Sinkauza po mjeri modernog europskog, pa i svjetskog festivalskog art filma.
Osjećamo hladnoću, kišu i snijeg, zajedno s Mijom osluškujemo zvukove prirode i vozila u daljini, promatramo svjetleće rakete na obzoru kako paraju maglovito nebo. Nedostaje samo sunce da bi "gorjelo kao neka točka iz koje se svaki čas treba izroditi novi dan". Međutim, novi dan se rađa, s njim i novo Mijino sjećanje.
Vraćamo se u ljeto 1933., kad je Mijo bio tinejdžer (Lars Štern). Drugi fragment starta sjajnim kadrom odraza bunara i uokviruje pupanje njegove ljubavi s Drenkom (Tena Subarić), kao i traumatično ostavljanje kućnog ljubimca Gare u šumi daleko od kuće na nemilost vukovima, nakon proglasa o zabrani držanja pasa zbog toga što je jedan u susjednome selu ujeo žandara.
Scena je jedna od potresnijih u novijim hrvatskim filmovima, a očevo (Mikić) traženje od Mije odraz je oskudice njegove obitelji (nema se novca da nesretnog psa napuca susjed jer metak košta, a ostave li psa, ostat će bez stoke ako ga pronađu žandari). Oskudica dolazi do punog izražaja u zimu 1926. godine.
Tad je Mijo klinac (Jan Doležal) i slijedi oca po šumama i gorama dok odvodi starog i bolesnog djeda (David Tasić) u planinu da tamo dragovoljno skonča, svjestan neimaštine da još jedna usta u familiji, njegova, budu nahranjena. Surovo snažnim trećim segmentom filma roman je završio, ali Anković i Palijan obrću poglavlja. Filmska "Proslava" završava trećim poglavljem romana koji, ambijentiran u proljeće 1941., direktno prethodi prvom segmentu i otkriva razloge Mijina skrivanja.
S Drenkom i njezinim bratom Rudom (Nedim Nezirović) on odlazi na dalek put u grad kako bi prisustvovali titularnoj proslavi i, netom prije nego što se priključe koloni ljudi, sreću Rome u bijegu. Ispostavlja se da je proslava organizirana u "službi propagande nove vlasti", odnosno osnivanja NDH, "marionetske države Trećeg Reicha", dakle Mijo iz 1945. je ustaški bjegunac.
Insertiranje arhivskih crno-bijelih snimki razgaljenih lokalnih dočeka Ante Pavelića u konačnici politizira film i aktualizira ga u vrijeme bujanja nekih novih nacionalističkih indoktrinacija u Europi koje mogu zavesti dobre, mlade, naivne i siromašne ljude, pretvoriti ih u kotačiće fašističkog stroja, baš kao što su pretvorili Miju. "Proslava" je najimpresivniji hrvatski film 2024.