Astronauti koji se iz svemira vrate “drukčiji” obično posluže za neki SF horor film. Johnny Depp je, recimo, glumio jednog takvog lika u “Astronautovoj ženi”. Međutim, baza za film “Lucy na nebu” nije svemirska SF hororska fikcija, već prizemljena ovozemaljska stvarnost. Kako otkriva uvodni natpis, “Lucy In The Sky” je inspiriran stvarnim događajima.
Za inspiraciju je, preciznije, poslužio zloglasni slučaj osramoćene astronautkinje Lise Nowak koja je uhićena 2007. kad je pokušala oteti novu djevojku (kolegicu-astronautkinju) bivšeg ljubavnika, također astronauta iz NASA-e, nakon njihove okončane afere. Sve se to odvijalo na aerodromu u Orlandu, nedaleko od Svemirskog centra “Kennedy” u blizini Rta Canaveral na Floridi.
Suluda priča dospjela je na naslovnice novina kao medijska senzacija, a spominjale su se i pelene za odrasle koje je Lisa nosila da ne bi morala gubiti vrijeme u zaustavljanju za WC dok je vozila prema Orlandu kako bi stigla na vrijeme da uhvati astronautkinju prije leta.
Ukratko, materijal za sapunicu iz koje se redatelj i koscenarist Noah Hawley (kreator TV serija “Fargo” i “Legija”) trudio izvući psihološku dramu o neuspjelu pokušaju prihvaćanja ordinarnog života nakon ekstraordinarnog iskustva prilikom svemirske misije.
Dosta pažnje Hawley posvećuje izvanrednom doživljaju svemira iz perspektive protagonistice Lucy Cole (oskarovka Natalie Portman). U grandioznim uvodnim scenama Lucy nije samo “na nebu” nego debelo iznad njega. Lucy izvodi “spacewalk”, divi se pogledu i svoje divljenje preusmjerava na gledatelja koji žali što ove prizore nije mogao vidjeti u kinu, ali je sretan što je film barem sletio u “A1 Videoteku” i nije se izgubio u bespuću “online” svemira.
Hawley okestrira vizualni spektakl dostojan “Gravitacije” Alfonsa Cuarona sa Sandrom Bullock i Georgeom Clooneyjem u sličnom “sense of wonder” zatečenošću sagledanom raširenih očiju. Multiplo svitanje Sunca u svemiru, po vremenskim zonama, “light show” je prizor kakav se pamti i u potpunosti razumijemo Lucy kad kaže da je nešto tako “teško opisati”, a i što se ne želi vratiti natrag, najprije na međunarodnu svemirsku stanicu, zatim i Zemlju.
“Samo još nekoliko minuta”, govori Lucy kad je pozivaju kao majka dijete u žaru najbolje igre ikad u svemirskom dvorištu. Jednom kad se vrati na Zemlju, nakon deset dana provedenih u svemiru, za raspamećenu Lucy više ništa nije isto, točnije oko nje joj se sve i sva čini malim i ima (ni)malo smisla, uključujući i njezin brak sa suprugom Drewom (gotovo neprepoznatljivi Dan Stevens).
Redatelj i njegova direktorica fotografije Polly Morgan uspješno dočaravaju Lucyn osjećaj sužavanjem formata slike, od širokog ekrana 16:9 do 4:4, tj. omjer između širine i visine prikaza. “Nisam se nikad osjetila tako živom”, iznosi dojmove Lucy i samo razmišlja kad će opet “gore”, objeručke prihvaćajući trening za novu misiju i natjecanje s kolegicom Erin (Zazie Beetz).
Zanimljivo je da NASA-in psiholog (Nick Offerman) u razgovoru s Lucy spomene astronauta koji je sam kružio “gore” i osjetio se apsolutno najusamljenijim na svijetu. Nešto od te usamljenosti osjeća i Lucy, a protiv nje se bori aferom s kolegom Markom (Jon Hamm), ne bi li orgazmima nadomjestila orgazmički osjećaj svemira s nekim tko je također dodirnuo zvijezde.
Do tog trenutka film je prilično dobar u psihološkom prikazivanju osjećaja novomilenijske usamljenosti i manjka konekcije kroz posljedice sve većeg gubljenja dodira sa stvarnošću nakon neusporediva omjera beskonačnosti svemira i konačnosti Zemlje. Film je i lijepo režiran, naročito u sceni kad naša “djevojka s Mjeseca” vidi/sagledava svoj život iz svemira.
Nažalost, kako Lucy emotivno i psihološki pada dublje i dublje u svemirski bezdan dvojbenih djela/odluka, pogurana završenom aferom s Markom i njegovim ljubovanjem s Erin, Hawley i Portman ne znaju kako bi nastavili “unutarnje” putovanje protagonistice i pridobili gledatelja na njezinu stranu da se priča poremećenoga moralnog kompasa ne nađe zarobljena u mjehuru sapunice.
Odnos između uzvišenog (tragična psihološka, egzistencijalna drama iz dubine svemira) i prizemnog (puka sapunjara) prilično je disproporcionalan. Režiser se trudi raditi distrakcije, pa tako se sve češće poigrava formatom slike, što s vremenom postaje zamorno nakon prvotne ingenioznosti.
U jednom trenutku Hawley režira i jednu od najimpresivnijih sekvencija u posljednje vrijeme, kad Lucy u “flash-forwardu” stiže od kuće do bolnice u posjet baki (Ellen Burstyn), na način da je ona statična, a sve oko nje u pokretu. No, unatoč odlično ukomponiranoj obradi naslovne pjesme Beatlesa “Lucy In The Sky With Diamonds” u toj sceni, nebeski dijamanti filma gube sjaj. Lucy In The Sky Without Diamonds.