"Mislim da mi je nešto u kući." – "Kuća noćnih mora" (2021.)
Dlake na tijelu zasigurno će vam se nakostriješiti od glave do pete u povišenoj sceni nadnaravnog horora "The Night House". To je "jump scare" ili "bu" scena od koje se doslovce skače u kinofotelji i koja vas, nespremne, hvata na prepad. Mislili smo da je scena u nedavnim "Demonima" najstrašnija ove godine, ali promislili ponovno kad smo vidjeli "Kuću noćnih mora".
Posrijedi je zasigurno najglasniji ako ne i najbolji "jump scare" u (recentnoj) povijesti strave i užasa. Dizajneri zvuka zaslužuju nominaciju za Oscara. Osjetilo se da je kino protrnulo na nekoliko trenutaka i da se grčevito posezalo za partneri(ca)ma.
Scena je (s)tvar od koje se grade noćne more, tim strašnija jer nas je režiser David Bruckner ("The Ritual") uljuljkao u san, kao i protagonisticu Beth u tumačenju možda nikad bolje Rebecce Hall ("Vicky Cristina Barcelona", "Grad lopova", "Dar") koja je potencirala slične emotivne registre iz horora "Buđenje" i romantične drame "Ponovno ljubav".
Cijeli film je zapravo takav, utjelovljenje uznemirujućeg košmara, straha od nepoznatog s onoga svijeta i posvemašnjeg osjećaja nesigurnosti. Bruckner zaslužuje pohvalu zato što stvara atmosferu sporogoreće hororske jeze od samog početka priče, a istovremeno umije načiniti da "The Night House" bude dramski uslojen i funkcionira kao drama o traumi/gubitku i nošenju s time.
Film možda ima generički hororski naslov jer uvijek je u pitanju neka (ukleta) kuća straha/duhova... koječega. No, "Kuća noćnih mora" je sve samo ne generičan, prije svojevrsan most između starih priča o duhovima poput "Nevinih"/"Uljeza" i novih uzvišenih horora tipa "Naslijeđeno zlo" sa snažnim ženskim ulogama pa je Hall jednako impresivna kao Deborah Kerr ("The Innocents"), Nicole Kidman ("The Others") i Toni Collette ("Hereditary").
Ovo je obavezna literatura za fanove žanra, ponajbolji horor godine koja je zasad već dala "A Quiet Place II", "Saint Maud", "Candymana"..., a vjerojatno i najoriginalniji. To što se film (pr)odaje kao "ghost story" samo je varka, odnosno "The Night House" u određenoj jest priča o duhovima, ali proganjanje s onoga svijeta je krajnje drukčije vrste.
Početak je standardan na temu prisutnosti nekoga ili nečega što vreba u pozadini kadra. Učiteljica Beth, koja se hrva s depresijom i crnim mislima otkako je zamalo poginula u automobilskoj nesreći kao tinejdžerica, ne može prežaliti samoubojstvo supruga Owena (Evan Jonigkeit) nakon što se jednog jutra otisnuo brodom od njihove kuće na jezeru i ustrijelio u usta.
Dok ona sama tuguje u izoliranoj kući, doživjet će neobične pojave poput nečijeg lupanja po ulaznim vratima, odraza u staklu, krvavih otisaka stopala na molu... ili ih je možda sanjala dok naizgled mjesečari i pati od paralize spavanja prilikom čega je um budan, a tijelo nije, možda i obratno (tijelo budno, um ne).
Neke gluhe noći linija će na donjem katu početi svirati i dobit će od supruga SMS poruku "siđi". Idućeg jutra, poruke nema u mobitelu, ni u Bethinom ni u Owenovom, no u njegovom ima slika žena koje joj dijelom sliče, ali ne skroz (jedna od njih je "Nimfomanka" Stacy Martin).
Kad Beth počne istraživati tajni život supruga, otkriva knjige o okultnom i kuću s druge stane jezera obrnutog tlocrta od njihove, što je preludij suočavanja s njegovim i, još više, svojim demonima. Krucijalna za film i odgonetanje Owenove misteriozne oproštajne poruke ("Bila si u pravu. Tamo nema ničega...") postaje Bethina priča o traumatičnom "near death" iskustvu, kad je bila službeno mrtva na četiri minute i pritom nije vidjela svjetlo na kraju tunela.
"Tu je samo tunel", otkrila je Beth prijateljici (Sarah Goldberg). Preokret slijedi kad se ispostavi da – oprez: neizbježni "spoiler" – entitet koji proganja Beth nije duh, već smrt, tj. ništavilo, tamna praznina između ovog i onog svijeta koja preuzima razne forme unutar kuće i daje povoda Bruckneru da se redateljski razmaše.
Nešto tako nismo nikad dosad vidjeli, a pozicionira "Kuću noćnih mora" kao stravu natprirodnog psihološko-egzistencijalnog t(r)ipa na razmeđi budnosti, mjesečarenja i košmara, života i smrti. Tamo gdje nema ničega. U tunel(u) na kraju svjetla.