Biranje najbolje čiste ili čišće komedije osamdesetih trebalo bi početi od "Kola sreće" ("Trading Places", 1983.), filma za anale komičnog žanra. Osamdesete su iznjedrile nekoliko sjajnih komedija ("Idiotska noć", "Čudesna djevojka", "Ima li pilota u avionu", "Veliki", "Arizona Junior", "Blizanci"...), počevši od "Ribe zvane Wanda", ali "Kolo sreće" je najsjajnija.
Pisac ovog obljetničarskog teksta ide toliko daleko kad je u pitanju film Johna Landisa, a spreman je otići i još dalje, tj. zapisati da se "Trading Places" može slobodno naći i na listi najboljih komedija svih vremena. Nije to samo zbog osobne povijesti s "Kolom sreće" kao (vjerojatno) prvom komedijom ikad pogledanom u kinu s tatom i mamom, filmom koji je potom postao obiteljska tradicija i gledao se na videu i/li televiziji iz jedne blagdanske sezone u drugu od kraja osamdesetih prema naprijed.
Ako "nije Božić dok Hans Gruber ne padne s ‘Nakatomi‘ nebodera" ("Umri muški"), nije ni Nova godina ukoliko Eddie Murphy prije otkucaja ponoći ne poželi "Merry New Year" prerušen u studenta iz Kameruna u jednom od najvećih božićnih klasika. Naime, na novo gledanje kristalno je jasno da Landisova komedija zaslužuje biti spomenuta u istoj rečenici s filmovima Billyja Wildera poput "Apartmana".
"Trading Places" datira iz osamdesetih, ali je po komičnom i satiričkom duhu bliskiji "screwball" klasicima iz ranijih dekada kinematografije. Usporedite li "Kolo sreće" s npr. "Policijskim akademijama" i sličnim filmovima, vidljivo je koliko odudara od prosječne komedije osamdesetih.
Film je elegantan, inteligentan i elokventan, nema u sebi ništa prizemno i vulgarno, za razliku od vala "toilet humor" komedija koji se podigao do kraja osamdesetih i pretvorio u tsunami tijekom devedesetih i novog milenija. Primjerice, Murphy u filmu govori o puštanju vjetrova (jacuzzi), ali sve ostaje na riječima, a možemo samo zamisliti što bi netko drugi napravio s "gorila scenom".
Redatelj Landis je na pametan i zabavan način modernizirao "tko bi gore, sad je dolje" premisu "Kraljevića i prosjaka" i ne skriva da mu je uzor roman Marka Twaina (kao i djela Charlesa Dickensa), naprotiv jedan lik se čak i našalio na račun zamjenjenih uloga u filmu, rekavši "Kako originalno!".
Prosjak u ovoj priči je tamnoputi beskućnik i skitnica Billy Ray Valentine (Murphy) koji postaje kraljević brokerskog svijeta i preuzima mjesto uspješnog poslovnog čovjeka, bijelca Louisa Winthorpea III (Dan Aykroyd), dok potonji gubi sve što ima i nađe se na ulici.
Zamjena uloga ideja je Louisovih šefova Randolpha i Mortimera Dukea (Ralph Bellamy, Don Ameche), pohlepnih burzovnih mešetara i vlasnika brokerske tvrtke koji okreću milijune trgujući prehrambenim proizvodima, od svinjskih trbuha do zaleđenog soka od naranče. Ideja je podlim bogatašima sinula nakon što je Billy Ray jednog dana nehotice srušio Louisa i ispalo je da mu želi ukrasti aktovku.
Billyja Raya upoznajemo kako urnebesno smiješno glumi slijepog bogalja koji je ostao bez vida i nogu u Vijetnamu ("bio u Sang Bangu, Ding Gongu" kao "zelena beretka, specijalac, padobranac..." i "agent Orange"). Kad ga zaustave policajci, "ratni veteran" Billy Ray najednom će progledati i dobiti noge da dade petama vjetra, ali i u bijegu od njih naletjeti na Louisa i završiti u zatvoru zbog navodne krađe, zasigurno i nižeg društvenog statusa i boje kože.
Scena u zatvoru još je veći urnebes i potvrda Murphyjeva talenta, prethodno demonstriranog u "48 sati": Billy Ray glumi da je prethodno prebio ne policajca, nego policajce ("množina") zahvatom "pola litre krvi", a njemu nije ništa jer on je karataš i podučavao ga je Bruce Lee osobno, a karataši imaju modrice "iznutra".
Nakon što mu Dukeovi plate jamčevinu, Billy Ray izađe iz zatvora i kad vidi nekog jadnika sličnog njemu kako ga murjaci uvode u stanicu, on sada "s visoka" ispali "Smijem li predložiti pendrek, policajče?". To je najava onoga što slijedi u filmu, možda i "Policajca s Beverly Hillsa".
Braća Duke odluče Billyju Rayu, "proizvodu siromašne okoline", pružiti "prave uvjete" da vodi tvrtku i istovremeno pokopati Louisa i uništiti mu život, načiniti da bude osramoćen, izgubi dom, posao, batlera Colemana (Denholm Elliot) i zaručnicu Penelope (Kristin Holby), sve kako bi provjerili bi li isplivao iz takve situacije ili ogrezao u zločinu.
Jednom kad nedaće snađu Louisa i probude u njemu alkoholne, autodestruktivne i suicidalne tendencije u odijelu zločestog Djeda Mraza, preteče "Bad Sante", film postaje mračan i podsjeća na Caprin "Divan život" kojeg respektira i subvertira, ne zaboravljajući na njegovu ljudskost dok propituje je li čovjeka i njegovu sudbinu oblikuje priroda ili odgoj.
Božićni ugođaj nanovo služi kao dobar kontrast unutarnjem mraku lika, a Louisov anđeo Clarence postaje prostitutka zlatnog srca Ophelia (Jamie Lee Curtis) prije nego što se udruži s Billyjem Rayem da se osvete Dukeovima u stilu "bogati najviše pate kad postanu siromašni".
Sociološki eksperiment Dukeovih nastao je kao produkt oklade među braćom za "uobičajeni iznos" (jedan dolar), što je pet puta manje od bijednog božićnog bonusa koji su Randolph i Mortimer "popola" dali starom tamnoputom slugi taman da on, kako sarkastično veli, "možda ode u kino... sam".
Antikapitalistička satira je oštra poput Murphyjeva jezika i braća Duke su, moguće, inspirirali bezosjećajne korporativne negativce iz "RoboCopa" i "Wall Streeta" (završnica se odvija na newyorškoj burzi, "posljednjoj tvrđavi kapitalizma na svijetu").
Landis satirizira "američki san" i Ameriku kao zemlju društvene nepravde i nejednakih mogućnosti, kritizira pohlepnu psihologiju privilegiranih ljudi i grabežljivih "wallstreetovaca", kao i rasne predrasude. Stvari se u međuvremenu nisu puno promijenile i film još uvijek djeluje svježe. "Kolo sreće" se i dalje okreće.