Najbliže što su “Blizanci“ (1988.) hitmejkera Ivana Reitmana došli službenom božićnom filmu bilo je da se četiri godine poslije kinopremijere ukažu na televiziji u jednoj sceni “Božića u Connecticutu“. U svom dugometražnom redateljskom prvijencu snimljenom za TV, Arnold Schwarzenegger je odao počast obiteljskoj komediji u kojoj je glumio s Dannyjem De Vitom. Mogao se na televiziji zavrtjeti i komični hit za obiteljsko gledanje “Kindergarten Cop“, također u režiji Reitmana, no Arnie se ipak odlučio za “Twins“ i pogodio.
Pojava “Blizanaca“ u njegovom božićnom filmu ima približno jednakog smisla kao kadrovi “Smrtonosnog oružja“ na televiziji u “buddy“ akciću “Prljavi igraju prljavo“. Nije slučajnost da se baš “Twinsi“ ovog blagdanskog vikenda emitiraju na (H)TV-u umjesto Arniejevog božićnog zicera “Jingle All The Way“. S porukom “zar nije dobro biti među dobrim momcima“ i pričom o prenošenju dobrote s jednog brata na drugog te okupljanju familije (pronađena braća i njihova izgubljena majka), “Blizanci“ su u suštini božićni obiteljski film, pošteniji, bolji i “božićniji“ od “Ludih božićnih zvona“, samo, eto, nisu ambijentirani u prazničko doba i nemaju prepoznatljive blagdanske toponime.
Mora li film biti bajkovito svjetlucav poput sobe Winnone Ryder u prvoj sezoni serije “Stranger Things“ da bi bio božićni? Mora li doći u paketu sa šarenim lampicama, vrpcama, kutijama i vrećicama, biti sjajan, ukrašen i zamotan? Naravno da ne mora. Smisao Božića i božićnog duha nisu – ili ne bi trebali biti – darovi i ukrasi. To je tek njegova konzumeristička vanjština, “šarena laža“ ironizirana i satirizirana upravo u komediji “Jingle All The Way“, pa dijelom čak i u ovom filmu sa svim onim supermarketima, mikrovalnim pećnicama i Cadillacima.
U nutrini Božića leži poruka o dobru i zajedništvu. “Twins“ je onda po tome istinski “X-mas movie“ koji je okupljao obitelji pred male ekrane u eri videa/VHS-a, ali mnogi ga u startu neće moći tako doživjeti bez blagdanskog šušura, kako na prvu ne mogu ni Švarcija percepirati kao komičara nenaoružana strojnicom i pojmiti da on može biti smiješan, zaboravljajući da su se smijali na njegove humoristične “one-linere“ u “Komandosu“, “Predatoru“ ili “Trkaču“. Tu sliku “Blizanci“ razbijaju i zbijaju šalu s božanskom akcijskom pojavnošću do perfekcije isklesana Schwarzeneggera koji je godinama prije ovog filma tražio i pronalazio komediju u akciji, otkrivši “funny guy“ potencijal.
Centralna ironija Reitmanove komedije jest da je brat velikog Arnieja, k tome blizanac, deminutivni De Vito, njegova do maksimuma sušta fizička suprotnost. Odvojen nakon rođenja od Švarcijeva Juliusa, daleko od topline doma, bez ikoga da se brine o njemu, De Vitov brat Vincent je, odrastao u sirotištu i izrastao u čangrizavog sitnog lopova, što će biti povod da Arnie napne mišiće, podigne cadillac, obrani malog bracu od nasilnika i osjeti se kao kod kuće u ponekoj akcijskoj sceni.
Juliusa su, međutim, na rajskom otoku, negdje na Pacifiku, odgajali tutori, upijao je znanje iz knjiga i bildao tijelo utezima i borilačkim vještinama, no izoliran od svijeta zbog čega mu je život “sve teorija, ništa praksa“. Njegov naivan, nevin i neiskvaren pogled na svijet, krajnje suprotan od Vincentova, Schwarzenegger dočarava iznenađujuće iskreno bivajući bezazleno zabavan i šarmantan, osobito u slatkim scenama s erotičnom Kelly Preston - zbog njezine Marnie će Juliusov biceps doživjeti erekciju i s njom on gubi nevinost u 35-oj, na neki način i Švarci budući da mu je to bila prva prava romantična scena u dotadašnjoj karijeri.
Arnie i Kelly imaju sjajnu kemiju, gotovo kao on i Danny. “Kao da se gledam u ogledalo“, prospe Vincent kad ga pronađe Julius i saopći mu da su “blizanci“, ali “nismo jednojajčani“, odveslavši brže od Schwarzeneggera u “Commandu“ do najbližeg aerodroma ponesen saznanjem da ima brata za kojeg nije znao da postoji. Film je generalno sagrađen na temeljima inteligentne (auto)ironije u kohabitaciji s Švarcijevom “akcijskom“ filmografijom i on to objeručke prihvaća.
Dosjetka je sljedeća: Schwarzeneggerov lik plod je tajnog eksperimenta američke vlade da kreira tjelesno i mentalno najsavršenijeg čovjeka, kao da stvaraju perfektnog terminatora. Dok je Vincent, kako ga zločesto opiše jedan znanstvenik, genetski otpadak eksperimenta, nuspojava, Julius je ispao jači od prenabildanog Stallonea s kojim metafilmski nezaboravno uspoređuje mišiće ispred plakata “Ramba III“ i iznadprosječno pametan da je superbilingualan i u bazi podataka čuva 12 jezika te može održati lekciju o tome kako su Egipćani radili pivo prije 5000 godina.
Takoreći je on svojevrsni Terminator, onaj dobri, iz “T2“ koji se smije i uči govoru ulice/slengu, interakciji s drugim ljudima, budući da je ubačen naglavačke u (ne)poznati svijet kao Arnie u komediju. “Jesi gledao Frankensteina“, Vincent pita Juliusa odlučan da olabavi njegov “terminatorski“ hod nalik maršu uoči susreta s njihovom majkom. Bilo bi preočito da je Vincent spomenuo Terminatora umjesto Frankensteina, no Švarci će kao Julius zato u jednom trenutku reći “I'll be back!“.
Upravo je De Vito, uz pomoć Reitmana (“Istjerivači duhova 1&2“), prvi do kraja opustio Arniejevu facijalnu i tjelesnu robotiku, prethodno najviše relaksiranu u “Komandosu“ i “Predatoru“ gdje je bio “ramboidni“ stroj za ubijanje sa smislom za humor, ali nije pokazao ovako nježniju, topliju stranu (glumačke) ličnosti. Njih su doista funkcionirali doista poput braće u filmu i izvan njega. Kao u nekoj božićnoj komediji, Julius je od “grinčovskog“ Vincenta napravio boljeg čovjeka koji će popustiti pred bratovom dobrotom i “razboljeti se od savjesti“ zbog nekih postupaka. De Vito je od Schwarzeneggera napravio još i više - boljega glumca.
Prvo pa muško
Prva prava komedija u Schwarzeneggerovoj karijeri postala je veliki kinohit 1988. i prvi njegov film koji je u Americi probio zaradu od 100 milijuna dolara (dakle, ne “Komandos“ ili “Predator“, nego “Blizanci“), nakon čega su uslijedili megablockbusteri “Potpuno sjećanje“, “Terminator 2“… Slično se dogodilo i s De Nirom, kad je njegov pr(a)vi izlet u čistu komediju, “Analiziraj ovo“ (1999.), također rezultirao utrškom od 100+ milijuna dolara u američkim kinima. Arnie i Danny su ponovno glumili zajedno 1994. u Reitmanovoj komediji “Junior“.