StoryEditor
Film & TVrevija filmova

Kako su pandemiju vidjeli studenti prve godine Odsjeka za film i video UMAS-a i maturanti Škole likovnih umjetnosti, vidite večeras u ‘Kinoteci‘

24. studenog 2020. - 15:45
Imena koja treba zapamtiti: Ivan Sladonja, Lucija Sesartić, Nikša Antonić, Jure Knezović, Julije Juraga, Toni Wagner, Lucija Bosančić, Klarisa Stanisavljević i Luka EterovićVojko Bašić/Cropix

Drugo izdanje natjecateljske revije kratkih filmova studenata Umjetničke akademije u Splitu zakazano je ovog utorka u splitskoj "Kinoteci", s početkom u 20 sati.

Unutar dvosatnog programa "Revija UMAS 2020" prikazat će "najinteresantnija filmska ostvarenja splitskih studenata u akademskoj godini 2019./2020.", nakon čega slijedi proglašenje pobjednika uz glavnu nagradu žirija i nagradu publike.

Organizator i selektor Dinko Božanić s ponosom najavljuje da filmove studenata UMAS-a nije uspjela zaustaviti ni korona. A filmovi su "Koroner" Ivana Sladonje, Lucije Sesartić i Nikše Antonića, "Up & Down" Jure Knezovića, "Cro-vid" Julija Jurage, "Marčane bure" Tonija Wagnera, "Naranča" Ivana Sladonje, "Jugo" Lucije Bosančić, "Buđenje" Klarise Stanisavljević i "Ništa strašno u šumi" Luke Eterovića.

Zarolati nastavak revije u koronskoj godini i, uopće, snimiti filmove nije bilo lako.

– Nakon prvog izdanja i pune "Kinoteke", radi najnovijih epidemioloških mjera, ovaj put ulazimo u bizarniju varijantu revije i prilagođavamo se maksimalno smanjenom kapacitetu kinodvorane, na način da smo prinuđeni otvoriti vrata samo autorima filmova, studentima prve godine Odsjeka za film i video te maturantima Škole likovnih umjetnosti. Nadam se da ćemo iduće godine imati priliku ponoviti naš filmski program u ispunjenoj "Kinoteci" – izjavio nam je Božanić.

Međutim, korona je probudila prkos u studentima ili ih čak inspirirala ("Cro-vid").

TEHNOLOGIJA I RAZGOVOR

– Korona je zatekla ove kratke studentske filmove u različitim stadijima. Jedne je pogodila tek u fazi postprodukcije, drugima je pomrsila planove u vrijeme snimanja, a treći su nastali za vrijeme "lockdowna". Potonji su u njoj pronašli svojevrsnu inspiraciju, na njoj su gradili svoje filmove – kaže Božanić, prepuštajući riječ studentima.

– Između stvarnosti koju živim i koju snimam stvara se nedostatak, koji neizbježno prelazi na film. Ne mogu zamisliti dosadnije filmove od realističnih danas, koji gledatelju otvoreno prenose ugođaj spriječenosti, slabosti i poraza. Najjednostavnije je snimati priče koje podliježu uvjetima korone, koje su smještene u današnje doba, jer svaki pokušaj stvaranja ugođaja iz drugog vremena je produkcijski ograničen. Mislim da je za snimanje danas potrebno imati jaču volju. Nisu samo gradnja seta i snimanje otežani, nego je i pisanje naporno, jer od normalnog života pravi fikciju koja zasjenjuje stvarnost – rekao nam je Ivan Sladonja.

– Zbog nemogućnosti fizičkog kontakta, nalaženja u živo, viđanja svaki dan na Akademiji, dogodilo se to da je, zbog manjka stalnog kontakta i svakodnevnog razmjenjivanja ideja, svatko dobio više vremena da prije nego što predloži nekakvu kreativnu ideju sam sa sobom razmisli, procesuira i filtrira. Što je rezultiralo tome da su video pozivi preko kojih smo razgovarali o načinu snimanja postali više konstruktivni od svakodnevnog razgovora. To je promjena koju je bilo jako zanimljivo primijetiti – prisjetila se Lucija Sesartić.

image

 
Vojko Bašić/Cropix

– Sama tematika našeg filma je povezana s novonastalom situacijom zbog COVID-a. Tako da je utjecalo i na mene i na kolege, ali ne samo u lošem smislu. Osim što smo koji put morali odgoditi snimanje, samoizolacija nam je svima dala vremena za razmišljanje i inspiraciju. Mi smo iz toga izvukli najviše što smo mogli. Sa “Koronerom” na površini postavljamo pitanje komunikacije razdvojenog ljubavnog para, ali pravo pitanje je može li tehnologija nadomjestiti ljudski kontakt i kontroliramo li mi nju ili ona nas – pita se Nikša Antonić.

– Rad na filmu u ovoj godini nije mi predstavljao veliki problem, jednostavno sam imao "temu više". Za vrijeme karantene radio sam film za kolegij “Kratki film i video 2” kod profesora Zrnića i Božanića. U filmu sam prikazao dan jednog muškarca koji u omamljenom stanju prati vijesti iz stožera i bez ikakve svrhe provodi svoj dan u okolnostima u kojima smo se našli svi. On zloupotrijebljava alkohol i medikamente te nema nikakvu svrhovitu ideju kako provesti svoj dan.

On je zatočenik stvarnosti, ne zna što da radi sa sobom, on se opija, te u stanju opijenosti napušta dom, kako bi besciljno šetao željezničkim kolosijekom. Pokušava stupiti u interakciju sa stvarima, konkretno u jednoj sceni sa starom lokomotivom koju ne uspijeva pokrenuti. Metaforički, htio sam prikazati lika koji ne može puno utjecati na to da se stvari pokrenu, on se jednostavno u takvom svijetu ne snalazi.

Bio sam svjestan da postoje ljudi čija zabava uvelike ovisi o aktivnostima i sadržaju društva koji ih okružuje. To me je inspiriralo da napravim upravo takvog protagonista koji je između ostaloga metafora za sve takve pojedince bilo gdje na planeti. Dakle, nisam radio iz prkosa, više to mogu pripisati priodnoj potrebi da se kao autor referiram na društvenu zbilju koja nas je zatekla. Inspiracija je prevagnula i ovog puta – veli Julije Juraga.

GORE TEK DOLAZI

– Korona-situacija mi je pomogla u stvaranju filma. Film je nastao u vrijeme "lockdowna". Bila sam prisiljena raditi sama u svoja četiri zida, što je bilo zanimljivo iskustvo – ističe Klarisa Stanisavljević.

– Budući da smo projekt planirali mjesecima, dogovorili datume snimanja i organizirali s glumcima put do Murtera, na kojem smo trebali snimati film, "lockdown" nam je, u ožujku, definitivno pomrsio planove. Međutim, kako se sve brzo sleglo, shvatili smo da to vrijeme možemo iskoristiti za još bolju pripremu – govori Toni Wagner.

– Kada je nastupila pandemija, a s njom i “lockdown”, prve reakcije su bile bijes i razočarenje. Bijes zato što neću moći snimiti sve ono što sam planirao, a razočarenje zato što je virus daleko od onih spektakularnih scenarija na koje su nas spremali Danny Boyle, Edgar Wright, Francis Lawrence i Richard Fleischer. Doduše, svi smo se dodatno “uzombirali” s prekomjernim korištenjem tehnologije, pa kad bolje i razmislim možda su ti svi filmovi bili samo jedna velika metafora.

Nakon što su prošle te prve, burne emocije trebalo se pribrati i prilagoditi situaciji kakva je, jer su limitacije zapravo uvijek dobrodošle kao inspiracija, ali i smjernice za rad. Ono što je nekada bila mana, a to je svakodnevno putovanje u Split s Brača na studij, sada je postala prednost, jer sam se zahvaljujući silnoj šumi koja me okružuje i koja mi je poslužila ne samo kao igralište i bijeg od te zatvorenosti, već kao i glavni akter i “stage” u filmu "Ništa strašno u šumi", pronašao u svojevrsnoj teritorijalnoj prednosti s obzirom na kolege i prijatelje iz grada.

Ono što je u početku bilo zamišljeno kao horor bogate produkcije, s kostimima i scenografijom i više likova unutar jednog klasičnog, dijaloškog narativnog igranog filma, na kraju se pretvorilo u minimalističku “one man band” egzekuciju: bez dijaloga, bez scenarija, s GoPro-om na glavi (koji je izvor slike i zvuke, i čija sirovost savršeno ide uz estetiku “found footage” horora) i uz pomoć članova obitelji koji su mi asistirali, umjesto romana napisao sam, vjerujem, jednako efektan haiku, eko-eksperimentalan horor film koji je svestran, jer se osim kao film u kinu može promatrati kao i samostalna VR instalacija. Smatram da je poruka filma relevantna pogotovo u dobu korone, jer nas nastoji podsjetiti da je virus ipak prividan problem s obzirom na opasnost koja nam tek dolazi – naglašava Luka Eterović.

image

 
Vojko Bašić/Cropix

– Srećom, "Jugo" je dovršeno prije nego je korona nastupila pa ne dijelim to iskustvo s kolegama. Ali, mislim da je sama ova revija dokaz tog prkosa prema ograničavajućoj situaciji u kojoj smo se našli i dokaz da je za snimanje filma dovoljan mali, epidemiološki primjeren broj ljudi s dobrom voljom – optimistično će Lucija Bosančić.

– Iako film nije nastao za vrijeme globalne pandemije, ipak prikazuje nešto što danas mi mladi činimo učestalije nego prije. Naravno, pričam o kućnim zabavama, koje u ovim opresivnim uvjetima svakodnevicu čine donekle podnošljivom. No, na ovom kratkometražnom partyju nitko ne mosi masku – otkriva Jure Knezović.

Vraćamo se Božaniću i pitamo ga imaju li filmovi zajednički nazivnik, neku zvijezdu vodilju.

– Zanimljivo je primijetiti da filmovi koji su snimljeni prije korone propituju funkcionalnost mladih parova, a ovi koji su nastali za vrijeme “lockdowna” je negiraju – opaža Božanić i dodaje da je nikad lakše bilo svesti izbor na ovih osam ostvarenja.

– Profesori su sami odabrali najzanimljivije filmove koje su mentorirali i ispalo je da imamo savršeno trajanje za jedan cjelovečernji program od 87 minuta – smatra Božanić.

Za kraj nas zanima koliko studenti profitiraju ako im se filmovi nađu u ovoj reviji. Otvori li im revija neka vrata budućnosti? I što je s laureatima nagrade žirija i publike?

– Revija je prvenstveno prilika našim studentima da javno prikazuju svoje kratke filmove, u pravim filmskim ambijentima, kao što je legendarna splitska "Kinoteka". Na takvim projekcijama po prvi put mogu osjetiti na koji način reagira publika na njihove filmove. Tu mogu najbolje prepoznati greške, ali i shvatiti kako doći do pažnje gledatelja. Revija UMAS je došla tek do svog drugog izdanja i definitivno ima potencijala postati manifestacija koja studentima otvara filmska vrata.

Marino Paliska je s filmom “Pandula” odnio glavnu nagradu žirija “Revije UMAS 2019.”. Film je naknadno prikazan na Puli, KRAF Film Festivalu u Rijeci i na Reviji studentskog filma u Zagrebu. “Rime bijele vrane” Andree Resner bile su jako dobro primljene na toj reviji i poslije osvojile nagradu Ivan Martinac na STFF-u. Film “Ko suza” je na iston reviji odnio nagradu publike, ali je redatelj Marko Višnjić odlučio izbjegavati “online” festivale te će film tek iza nove godine krenuti u pohod na festivale.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. travanj 2021 02:47