Za Rubena Östlunda je ovo bila repriza 2017., kad je s “Kvadratom” pomeo dodjelu nagrada Europske filmske akademije/EFA za koje je bio nominiran i tri godine ranije s “Turistom”. Novi film švedskog redatelja “Trokut tuge”, kod nas premijerno prikazan na ZFF-u, osvojio je četiri EFA-ine nagrade proteklog vikenda u Reykjaviku (najbolji film, režija, scenarij, glumac).
Östlundu su pripala tri Europska Oscara, a jedan našem Zlatku Buriću o kojem filmaš ima samo lijepe riječi i kad smo mu spomenuli pobjedu Hrvatske protiv Brazila dan prije dodjele to je protumačio kao “dobar znak” za trijumf našeg glumca, do čega je na koncu i došlo.
- Nadam se da ćete ostvariti svjetsku dominaciju – rekao je Östlund za kojeg je ustvari cijela 2022. repriza 2017. godine.
Naime, “Triangle Of Sadness” je također započeo svoj život premijerom u Cannesu i osvajanjem Zlatne palme baš kao “The Square”. Malo je koji redatelj u posljednjih deset godina nagrađivan kao vodeći režiser-satiričar današnjice Östlund.
Šveđanin se može pohvaliti s dvije osvojene Zlatne palme, čime se pridružio elitnom klubu dvostrukih osvajača prestižne canneske nagrade u kojem stoluju njegov zemljak Alf Sjöberg (“Gospođa Julie”, “Iris i poručnik”), Francis Ford Coppola (“Prisluškivanje”, “Apokalipsa danas”), Shōhei Imamura (“Balada o Narayami”, “Unagi”), Emir Kusturica (“Otac na službenom putu”, “Podzmlje”), Bille August (“Pelle osvajač”, “Najbolje namjere”), braća Dardenne (“Rosetta”, “Dijete”), Ken Loach (“Vjetar koji povija ječam”, “Ja, Daniel Blake”) i Michael Haneke (“Bijela vrpca”, “Ljubav”).
Političke debate likova iz crtića
Uspjeh nije promijenio Östlunda. On je još uvijek jako ugodan i humorističan sugovornik. Veliki je užitak bio sresti ga i intervjuirati za “Slobodnu” po treći put nakon 2014. i 2017., ovaj put u Reykjaviku, gdje je stigao iz Los Angelesa preko Madrida.
- Humor ide uz moju ličnost, rekao bih. I uz način na koji volim pričati o politici. Netko me pitao prihvaća li publika moj film drugačije ovisno o tome gdje se prikazuje. Čini mi se da je moj humor sličan onome u istočno europskim zemljama jer tamo imaju određenu vrstu sarkazma – smatra Östlund koji stvara pamtljive likove zahvaljujući svom scenariju, ali i castingu, tj. “pokušaju da se pronađe pravi glumac za pojedinu ulogu”.
- Stvarate ansambl, a to je zabavno i dinamično. Kad sam se igrao s idejom za scenarij “Trokuta tuge” malo sam više prilagodio scenarij tako da likovi gotovo pa da postanu likovi iz crtanog filma. U stilu Tin Tina. Malo bliže arhetipima, ovdje imamo milijunaše i tako dalje. Bilo je teško dati dovoljno vremena svim likovima da budu pamtljivi. Mislim da svi ostavljaju upečatljiv dojam, kao na primjer Abigail kad preuzima vodstvo na otoku, Zlatkov lik ima političke debate. Bilo je teško to sve iznijeti, ali opet želite ponuditi gledateljima cjelovito iskustvo – govori švedski filmaš koji ne misli da je pesimističan po pitanju ljudskih bića.
- Često me pitaju jesam li mizantrop. Ne, jako sam optimističan i mislim da ljudi mogu jako dobro surađivati i imamo snažnu reakciju kad vidimo neku kvalitetu kod drugih ljudi. Ali opet, kad su u pitanju moji filmovi volim ih uspoređivati sa sociologijom. Ako vodite sociološki eksperiment, samo zato što je ljudsko biće zakazalo u tom eksperimentu, nemate mizantropski pogled na sva ljudska bića. Pokušavate staviti naglasak na kontekst situacije. A mene više zanima što se događa kad zakažemo nego kad uspijemo. Jasno mi je zašto se ljudi stalno pitaju mislim li da ljudi uvijek zakažu. Ne, samo me zanima neuspjeh jer to je puno zanimljivije – otkriva Östlund i nastavlja...
- Mislim da procjenjujete filmove s ovim temama na konvencionalan način. Publika reagira na konvencionalan način: kapitalizam je loš, bogati ljudi su zli, siromašni ljudi su dobri. I točka. Molim?! A ja se pokušavam boriti protiv svega toga i ne želim davati takva objašnjenja. Ali jedna stvar na koju mislim, i koja je prisutna u velikom broju mojih filmova, jest da....
Mislim da živimo u vremenu kad smo do zaslijepljenja fokusirani na individualnu osobu. Čak ni vijesti više nemaju segmente koji sadrže i pozitivca i negativca. To je jako američki neoliberalistički pogled na svijet. Kad pokušavamo objasniti loše stvari onda se moramo pitati kakav je bio nečiji odgoj?
Trudim se malo odmaknuti i postupke likova staviti u kontekst. Da možda shvatimo, pa da, kontekst je bitan, naš položaj u društvenom kontekstu je ono što definira naše ponašanje. Marx je bio jedan od osnivača sociologije tako da kad imamo to gledište da utvrdimo kontekst i društvo, i kažemo da je to ono što potiče naše ponašanje, to je sociološki i marksistički pristup gledanju svijeta. Meni se teško odmaknuti od Marxa kad pričamo o temi filma. Ali to ne znači da je film marksistički – ističe Šveđanin.
Dopiranje do publike
Praktički, izvrćete očekivanja i pronalazite moralnu sivu zonu?
- Da. Naravno da to treba raditi, ali... Mislim da je jako konvencionalno reći da barem siromašni ljudi mogu vladati svijetom, sve bi bilo bolje. (smijeh) Želim se malo poigrati s tim glupim, unaprijed stvorenim idejama...
Usput izvrćete i iščekivanja od tzv. arthouse filmova.
- To je zanimljivo, jer ako pričamo o “arthouse” filmovima, mislim da je problem taj što mi koji produciramo filmove dobijemo novac od države i onda smo sigurni. Ne moramo doprijeti do publike kad radimo film. Samo moramo “ispričati” film da dobijemo novac od države.
Ako pogledate američku kinematografiju, koja se mora nositi sa slobodnim tržištem i tako dalje, ako ti filmovi ne dopru do publike, onda bankrotiraju i gube posao. Iz tog razloga, američka kinematografija i kinematografija koja ovisi o kapitalističkoj areni je puno učinkovitija u dopiranju do publike. U Europi sam imao problem s “arthouse” filmovima jer skoro pa da to postane zaseban žanr. Ako pogledate europsku i američku kinematografiju iz sedamdesetih, onda je sve bilo divlje i zabavno. Iznenađujuće.
I društveno-politički potentno i aktualno...
- Točno tako. Tako da sam vidio mogućnost da koristim najbolje dijelove američke tradicije i najbolje dijelove europske tradicije jer za mene je europska tradicija ta koja postavlja pitanja o našem vremenu, o nama samima i društvu, a američka kinematografija je opsjednuta time da dopre do publike. Postoji kombinacija to dvoje gdje omogućite publici da napusti svoj dom i ode u kino. Ako idu u kino, moraju imati iskustvo zbog kojeg se isplati napustiti kuću. Moraju imati neke teme za razgovor nakon filma jer bez toga ni ja ne bih išao u kino.
Europski “arthouse” filmovi se, po mom mišljenju, moraju opet povezati s publikom, moraju biti tu za publiku. Imao sam prijedlog za Švedski filmski institut: ako mi daju sredstva za film, moram imati obavezu da idem na turneju s filmom po recimo deset gradova u Švedskoj. Na taj način bismo imali 400 projekcija filma s ljudima koji su snimili film, i time dajemo vlasnicima kina događaj koji mogu prodati publici, a mi dobijemo vezu s publikom i gledatelji nas upoznaju. Moramo razmišljati dugoročno da bi se kino održalo.
Mislim da bi bilo jako zanimljivo da u Švedskoj napravimo nešto tako: 400 projekcija s ljudima koji su snimili film i da ljudi dođu, a vlasnici imaju nešto što mogu prodati. Zamislite tako raditi kroz deset godina i koliko bi se kino kultura promijenila. A koliko se kino kultura promijenila, sada svi samo žele hit. Neće upaliti na taj način. Morate im prikazati kino kao mjesto događanja da ih vratite u dvorane. Smatram da je zanimljivo gledati “arthouse” filmove iz te perspektive. Ne volim tu riječ, “arthouse” film. (smijeh)
Možete li nam nešto reći o sad već legendarnoj sceni povraćanja iz “Triangle Of Sadness” koja subvertira art film? Je li u scenariju bila napisana točno onako kako je izvedena ili je scena postajala sve veća i veća dok ste snimali?
- Napisao sam u samom scenariju da želim traje deset puta duže nego što publika očekuje da će trajati. Znao sam da želim pomaknuti granice. Kad radite scene povraćanja, ako traje samo malo, onda kažete “OK, OK...”. Ako traje malo duže, onda može postati šašavo. A onda, ako idete deset koraka dalje od onoga što se očekuje, onda se nešto dogodi i ljudi reagiraju.
Glumica koja je povraćala (Sunnyi Melles; op.a.) mogla je sama sebi izazvati poriv povraćanja. Nikad nisam radio s glumcem koji je spreman dati toliko od sebe, ni s muškarcem ni sa ženom. Snimali smo na setu koji se ljulja i 13 dana smo stajali na tom mjestu. Bilo je kaotično za snimati jer se sve miče, a ja sam jako kontroliran redatelj. Meni je bilo grozno snimati te scene.
Zapravo su neki ljudi iz ekipe dobili morsku bolest dok su stajali na tome setu. (smijeh) Morali su piti tablete protiv mučnine. Snimanje je bilo kaotično i onda je montaža trajala jako dugo. U mojim očima, film je većinski nastao u montaži jer dok sam snimao nisam imao uvid u sve. Montirali smo ga jako dugo, skoro pola godine. Od početka kapetanove večere do kraja, na jahti. Dojam smo postigli u montaži.
’Jeanne Dielman’? Ma dajte!
Kako komentirate recentnu anketu časopisa “Sight and Sound” o najboljim filmovima svih vremena prema mišljenju svjetskih kritičara i režisera? Ingmar Bergman je jedini zastupljen iz Švedske i ima samo jedan film na listi...
- Sudjelovao sam u toj anketi, ali kao redatelj. Mislim da je lista redatelja puno bolja od liste kritičara...
Da, iako sam na listi kritičara, slažem se...
- Mislim da je to svakako zanimljivo. Mogu vam ispričati kad sam imao projekciju “Trokuta tuge”, u malenom selu u Španjolskoj, na Mallroci, gdje živim. Ljudi koji ne znaju ništa o filmu. Imao sam testnu projekciju kad sam montirao film i htio sam biti siguran da film ima dobru dinamiku. Organizirao sam projekciju za te ljude koji ne znaju ništa o kinematografiji. Vrištali su odmah u startu. “Predugo traje!” (smijeh)
No, bilo je super jer sam mogao koristiti njihove reakcije. Nešto su mi dali zauzvrat. Onda sam imao testnu projekciju u Berlinu, pred filmskim stručnjacima. Svi su bili tihi. Nikad nisam bio na projekciji gdje publika nije pisnula. Uopće. Problem s filmskim kritičarima jest što često gledaju film iz svoje perspektive. Kad je u pitanju ta anketa i film koji je na prvom mjestu (“Jeanne Dielman”, op.a.), ma dajte! U kontekstu vremena kad je snimljen, naravno da je važan. Ali, kad to postane filmska teorija, onda ubijate dio filma. Ne mislim da nije toliki broj kritičara gledao taj film nego se tu radi o tome da su htjeli sebe pozicionirati.
Koji je najbolji film svih vremena na vašoj “Sight and Sound” listi?
- “Let iznad kukavičjeg gnijezda”.
Kako vam je bilo raditi sa Zlatkom Burićem?
- U ova vremena kad više ne vjerujete u ništa, odmah ste sretni čim vidite njega. Počnete vjerovati u sve: život, jednakost, druge ljude. Kad smo snimali “Triangle Of Sadness”, poznata njemačka glumica Iris Berben je rekla da kad sjedite preko puta njega za stolom, imate osjećaj kao da gledate u sunce. Sjetite se toga idući put kad ga vidite.