Uputno je “The Square“ doživjeti na nekoj svečanoj premijeri poput canneske ili gala večeri i “black-tie“ događaju najviše klase kao što je dodjela europskog Oscara da bi se istinski skužio vic švedskog redatelja Rubena Östlunda. Promatrajući ceremoniju Europskih filmskih nagrada, teško je bilo ne zapitati se kako bi izgledalo da Terry Notary, koordinator “motion capture“ tehnologije na novomilenijskom blockbuster-serijalu “Planet majmuna“, uleti kao gorila među stotine uzvanika u toaletama/smokinzima i počne ih zadirkivati, onako kako je to učinio na vrhuncu Östlundova filma.
A i bez toga je metaironijski i metasatirički podesno gledati svečano odjevenu publiku kako gleda drugu svečano odjevenu publiku u prizorima “Kvadrata“ koji su se u više navrata zavrtjeli na ekranima EFA-ina “eventa“. U filmu je to publika stockholmskog muzeja moderne umjetnosti kao zamjena za uzvanike na dodjeli (europskog) Oscara kojima se Östlund sveti zbog ignoriranja njegovog prethodnog ostvarenja “Turist“, lišenog nagrade EFA-e i nominacije američke Akademije, ali i stvaratelje/konzumente art-filmova.
Za nju je kustos Christian (Claes Bang) pripremio “performans najvećeg opreza“ i nespremne ih suočio sa životinjom iz džungle, uz upozorenje da “slabost potiče lovca“, odnosno da su oni mogu postati plijen. Isprve intrigantan performans postaje šokantan i otima se kontroli kad se smijeh pretvori u strah - Notaryjev lik, Oleg, počne skakati po stolovima i napastvovati uzvanike i uzvanice kao da snima “motion capture“ scene za četvrti “Planet Of The Apes“ film. Dotad indulgentni gosti, koji pošto-poto nastoje sačuvati besprijekornu pojavnost, ispeglanu poput njihova odijela, postaju netolerantni, čak i nasilni, gori od Notaryjevog čovjeka-majmuna ruskog podrijetla.
Scena se može pročitati kao atak europske elite na istočnoeuropskog doseljenika, pa i art-filmaških elitista na hollywoodskog uljeza koji nema što tražiti u visokom društvu. “The Square“ je višestruko interpretativan film, ponekad i na vlastitu štetu, dok povlači važna pitanja o (ne)toleranciji privilegiranih pripadnika europske više klase na donje slojeve društva i doseljenike u podzapletu vezanim za reperkusije krađe/pronalaska Christianova mobitela i novčanika (klinac imigrant, prosjakinja).
Ipak, najbolje se čita kao satira na počesto arogantni i pretenziozni svijet umjetnika kakvima netko iz publike s Tourettovim sindromom dobacuje upadice poput “Kurac!“ i “Smeće!“, te umjetničkih filmova i konceptualnih, avangardnih instalacija poput nove izložbe Christianova muzeja. Upravo je po toj izložbi nazvan Östlundov šesterostruki dobitnik EU Oscara - kvadratu kao “utočištu brige“ unutar kojeg “svi dijelimo ista prava“, a sam nalikuje velikom ekranu horiznotalno položenom u mraku kinodvorane/izložbenog muzejskog prostora, gdje bi, dakle, trebali biti ravnopravni i europski art filmovi i američki komercijalni, tj. stanovnici EU i imigranti, ali nisu.
Da skrenu pažnju na izložbu, Christianovi PR zaposlenici-milenijalci će snimiti kontroverzni promotivni filmić nalik kratkometražnom art filmu koji se hrva s katastrofama i terorističkim napadima za prostor u novinama pa u njemu plavokosa djevojčica i mače bivaju razneseni na trgu/kvadratu ispred muzeja uz upit “koliko neljudskosti treba da dopremo do vaše ljudskosti“. Östlund radi nešto slično što je napravio Paul Verhoeven sa svojom “Elle“, samo unutar drukčijeg tipa filma (situacijska komedija, erotski triler). “Kvadrat“ razbija geometriju art filma i izvrsno ga preslikava scena razbijanja starog spomenika konjaniku-monarhu ispred muzeja u prvih deset minuta.
Spomenik se skida s pijedestala i pada na pod, rezultirajući dekapitacijom konjanika i oštećenjem postolja. Prije toga, Christiana intervjuira američka novinarka (Elizabeth Moss) koja iz nekog razloga u stanu ima čimpanzu i s kojom će se kasnije, nakon pijanog seksa, potezati oko odlaganja rabljenog kondoma. Novinarka nije toliko učena poput njega i ne razumije rečenične konstrukcije izložba/neizložba, mjesto/nemjesto i tome slično, jasne mahom samo art-snobovima. Švedski filmaš se izruguje svekolikim art “onaniranjima“, hodajući visoko uzdignute glave po tankoj granici da mu i sam film postane izloživ onome čemu se ruga.
U utrci za Zlatni globus i Oscara
“Kvadrat“ je nominiran za Zlatni globus u kategoriji naj-filma izvan engleskog govornog područja, a našao se i među devet filmova selektiranih za Oscar-nominacije. Izgleda da je kucnuo čas da švedski redatelj osvoji najbitnije nagrade i u Americi.