YouTube ima nekoliko kompilacija "kung fu golova" jednog od najvećih nogometaša posljednjih 20-ak godina Zlatana Ibrahimovića (r. 1981.) tako da ima smisla da je film o njemu došao u hrvatska kina isti dan kao i "Kung Fu Zohra". Ibrahimović je trenirao taekwondo, a i volio je igrati borilačke igre približno jednako kao nogomet.
Golove je zabijao i još uvijek zabija kao da nogomet igra Van Damme. Nažalost, Ibrahimovićeve spektakularne, akrobatske kung fu golove vidimo tek u kratkoj završnoj montaži švedsko-dansko-nizozemskog filma "Ja sam Zlatan" ("Jag är Zlatan"/"I Am Zlatan").
To je šteta, posebice jer se mali, pred-tinejdžerski Zlatan, u solidnom tumačenju Dominica Anderssona Bajraktatija, poziva na Brucea Leeja. "Dobio sam (sličicu) Van Bastena, on je kao Bruce Lee i Mohammad Ali u nogometu", veli jedanaestogodišnji Zlatan ocu Šefiku (Čedomir Glisović).
S Ibrahimovićevim kung fu nogometom "Ja sam Zlatan" bi se izdvajao od sličnih nogometno-biografskih filmova poput "Pelea" i "Strelcova", a ovako ispada jedan u nizu, sasvim gledljiv, ali i nadasve formulaičan, utemeljen na istoimenoj autoriziranoj biografiji iz pera autora Davida Lagercrantza.
Ekranizaciju kao jedan od scenarista, uz samog Ibrahimovića, potpisuje Jakob Beckman ("X&Y") koji je obavio tipičan biografsko-filmski posao. "I Am Zlatan" je standardan "biopic" o jednom nogometašu, odveć parcijalan u pristupu liku i njegovu djelu te ispresijecan u vremenu i prostoru.
Zlatana jedva da upoznajemo na terenu, kamoli kao čovjeka, ma koliko god Granit Rushiti bio također solidan kao 17-godišnji Ibrahimović. Doznajemo da je Zlatan zarana, od djetinjstva, prkosio autoritetima i demonstrirao "neprihvatljivo ponašanje", te vidimo da je najviše volio igrati sam, radije driblati i pucati, nego dodavati.
Upoznajemo nakratko njegove razvedene roditelje, oca i majku Jurku (Merima Dizdarević), kao i agenta Mina Raiolu (Emmanuele Aita). Redatelj Jens Sjögren kroz sve likove prolazi kao Ibrahimović kroz protivničku obranu i pravi fintu kao da svatko od njih ima karakterizaciju, a nema.
"Tata, trebao si vidjeti kako sam fintirao", kaže Zlatan u jednom momentu sportske drame koja skače s jedne Ibrahimovićeve biografske crtice na drugu ("Malmö", "Ajax"), ali ne odlazi dalje od 2004. kad je Zlatan potpisao za "Juventus" i "ostalo je povijest nogometa".
"Ja sam Zlatan" je "biopic" na preskokce s kratkim zaustavljanjima na nekim formativnim Ibrahimovićevim trenucima tijekom njegovog životnog puta od trnja do zvijezda, imigrantskog iskustva u Švedskoj kad je lako mogao završiti na ulici, ulaska u prvu postavu i statusa nogometne zvijezde u usponu. "Imaš građu i talent, priliku postati jako dobar. Mogao bi postati netko, ali moraš to htjeti", popuju Zlatanu dok u zraku visi pitanje "ima li Ibrahimović ono što je potrebno?" jer "konkurencija u vrhunskim europskim ligama je teška".
Film je postao veliki kinohit u matičnoj Švedskoj, gdje Ibrahimović uživa status boga otkako igra za reprezentaciju, gotovo kao Maradona u Napulju, ali ovo je materijal samo za njegove najveće fanove koji ga poznaju barem kao nogometaša. "Ne volim govoriti o sebi. Želim da drugi sude o mojoj igri. Što da kažem? Imam 192 centimetra, 93 kilograma i volim igrati nogomet", kaže skromno pravi Ibrahimović pred kraj filma. On je Zlatan.