Standard koji je 1993. postavio “Jurski park” bio je toliko visok da ga je i Steven Spielberg teško mogao nadmašiti u nastavku “Izgubljeni svijet: Jurski park 2” (“The Lost World: Jurassic Park”, 1997.). “Jurassic Park” je naslijedio “Terminatora 2” i zarolao novu revoluciju u (audio)vizualnim efektima kad je oživio prapovijesne dinosaure i načinio da ravnopravno dijele kadar s ljudskim likovima.
Divljenje se prenosilo na gledatelja, najviše u sceni čiste filmske magije, kad paleontolog Alan Grant prvi put ugleda brontosaura. Bio je to jedan od presudnih “sense of wonder” doživljaja unutar Spielbergove karijere prepune takvih filmsko-magičnih trenutaka u “Bliskim susretima treće vrste”, “Otimačima izgubljenog kovčega”, “E.T.-ju”, i "Indiani Jonesu i Posljednjem križarskom pohodu"...
Uz divljenje se prenosila i strepnja likova s ove strane ekrana, kao u “Raljama”, s T-Rexom kao kopnenim nasljednikom velike bijele psine. Podrhtavanje tla od približavanja T-Rexa reflektirano u drhtanju vode u čašama jedan je od onih kinozvukova koji vječno odzvanja u uhu.
Proizvesti jednak učinak je nemoguće, stoga Spielberg u “Izgubljenom svijetu” nije to ni pokušao napraviti, ali je nastojao da dinosauri nanovo postanu vodeća kinoatrakcija nakon harriera (“Istinite laži”), tornada (“Twister”), aliena (“Dan nezavisnosti”) i vulkana (“Danteov vrh”, “Vulkan”), odnosno kreirati franšizu.
Bez financijskog uspjeha ovog nastavka ne bi bilo trećeg dijela, a ni novih filmova ("Jurassic World", "Jurassic World: Fallen Kingdom"), uključujući “Jurski svijet: Carstvo”, koji je “Jurski park 2” najavio s “kingkongovskom” završnicom, tj. prebacivanjem dinosaura u urbanu sredinu, konkretno San Diego. Da nije tako, ne bi dva TV kanala obilježavala njegovu 25. godišnjicu, Fox i RTL.
Reklamiran krilaticom “Nešto je preživjelo”, “Jurski Park 2” je prije 25 godina bio najočekivaniji nastavak, očekivaniji od “Batmana i Robina”, “Brzine 2”, “Aliena 4” i “Vriska 2”, zbog čega je s lakoćom zasjenio direktnu konkurenciju, poput “Petog elementa” i “Sloma”, zaradivši dotad rekordna 92 milijuna dolara tijekom produljenog, četverodnevnog Memorial Day vikenda.
Nakon dvotjedne vladavine na američkom box-officeu, “The Lost World” je svrgnuo “Con Air”, no film je do kraja ljeta svejedno uspio zaraditi 229 milijuna dolara u kinima SAD-a i ukupno 618 u svijetu. “Ljudi u crnom” su na koncu preuzeli titulu najvećeg hita ljetne sezone u američkim kinima, ali ne i u svjetskima.
Tu je “Jurski park 2” ostao “broj jedan”, odnosno završio na drugom mjestu gledanosti cijele godine, iza “Titanica”, a u SAD-u na trećem. Sličnu bitku na box-officeu (“Policajac s Beverly Hillsa”, “Istjerivači duhova”) vodio je 1984. i “Indiana Jones i Ukleti hram”, prvi franšizni iskorak u Spielbergovoj karijeri koji je bio svojevrsni “template” za “Jurassic Park 2”.
Naime, Spielberg je u akcijsku avanturu “Indiane Jonesa 2” ubacio elemente crvenog horora i crnog humora a la “Jaws”, rastežući granice odgovarajućeg dobnog predikata, a upravo to radi i u “Jurskom parku 2”, držeći se obligatorne filozofije nastavka da svega mora biti “više” u odnosu na original (dinosaura, ljudi, akcije, horora...), ako već nastavak ne može biti bolji.
U prologu filma pratimo zaigranu djevojčicu (Camilla Belle) koja je s bogatim roditeljima pristala na otok Sorna i želi istražiti okolinu. “A što je sa zmijama?”, brine se njezina majka, iako bi joj to trebala biti najmanja briga. Djevojčica će naletjeti na malog, ali ubojitog compsognathusa i nahraniti ga komadićkom sendviča, nakon čega se oko nje stvori čopor te vrste dinosaura i prahistorijske beštijice je opkole, spremne na napad.
“Ručak je gotov”, poziva majka kćerkicu, a klinka sekundu kasnije doziva roditelje u pomoć. Majčin vrisak kad dotrči do kćerkice Spielberg montažno preklapa sa zijevanjem dr. Iana Malcolma (Jeff Goldblum), čiji dobrodošlo cinični, sarkastični komentari čine “The Lost World” mrvu samosvjesnijim nastavkom, nivelirajući neke loše zamisli likova koji uglavnom opstoje da bi ih dinosauri hvatali i papali, samim time i postavke scenarija.
“Opet otok s dinosaurima” i to “cijeli ekološki sustav bez ograda”, čudi se Malcolm kad mu John Hammond (Richard Attenborough) priopći da postoji “lokacija B”, a to je Sorna. Otok Nublar, mjesto radnje prvog filma, bio je “pokazni park za turiste”. Na Sorni su se, pak, odgajale životinje prije premještanja u park.
Sada su ostavljene da same odrastu i razvijaju se jer “život će naći način opstanka”. Hammond ovaj put ne želi stvoriti novi park, već samo dokumentirati život dinosaura, ali njegov nećak Ludlow (Arliss Horward), novi čelnik korporacije InGen i dežurni korporativni negativac serijala koji se igra s “majkom prirodom”, planira uhvatiti i eksploatirati životinje, tj. otvoriti prapovijesni zoološki vrt u San Diegu.
”Odvođenje dinosaura s otoka je najgora ideja u povijesti loših ideja”, govori Malcolm, koji će nevoljko otići na otok Sornu kad dozna da je Hammond tamo poslao njegovu djevojku, paleontologinju Sarah (Julianne Moore), zajedno s fotografom Nickom i stručnjakom za terensku opremu Eddiejem (Vince Vaughn, Richard Schiff). Ondje Malcolm sugerira da bi mogli biti “popapani”.
”Počinje s ‘opa’, a onda se pretvara u trčanje i vrištanje”, komentira Malcolm Eddiejev prvi susret s dinosaurom, lišen “wow” faktora originalnog filma koji Spielberg pokušava postići u sceni stampeda, kad se jedan tip na motociklu proveze kroz noge brontosaura. Nakon što Sarah kaže da će se “vratiti za pet-šest dana”, nesvjesna opasnosti kao da nije čula za incident na otoku Nubar, Malcolm je upozorava da će se “vratiti u pet-šest komada”.
Sarah pravi krupnu grešku kad krade ozlijeđenu bebu T-Rexa od Ludlowljevih ljudi, predvođenih “ahabovskim” likom po uzoru na kapetana Flinta iz “Ralja” koji “želi uloviti jednog tiranosaura” (Pete Postlethwaite kao Roland). No bez toga ne bismo dobili ponajbolje režiranu sekvenciju filma i jednu od najboljih u cjelokupnom serijalu i Spielbergovu opusu.
Po mladunca u prikolici dolaze dinosauri-roditelji. Mama i tata T-Rex napadaju prikolicu i guraju je preko litice iznad oceana. Prikolica visi vertikalno s litice i Sarah pada na vjetrobransko staklo koje krcka pod njezinom težinom, poprimajući izgled staklene paukove mreže.
Spielberg je neke sekvencije režirao lijevom rukom, a neke izazivaju krajnje suprotan efekt od očekivanog (“trijumfalna” demonstracija gimnastike Malcolmove kćeri na velociraptoru), ali ovdje je iznimno nadahnut. Inspiracija se osjeća i prilikom “kampiranja” s T-Rexom, kad se sjena njegovih ralja nadvije nad šatorom, a u produžetku te scene dinosaur jednog kampera ščepa iz unutrašnjosti vodopada i promijeni boju vode u krvavocrvenu.
Kasniji napad velociraptora je naročito inspiriran: repovi dinosaura-mesoždera sijeku polje visoke trave kao peraje morskog psa površinu mora i približavaju se ljudima. Sve ove tri sekvencije čine se kao ekstra scene iz prvog “Jurskog parka”. Nešto je preživjelo, doista.