Sveto trojstvo ekranizacija kratkih priča legendarnog SF pisca Philipa K. Dicka čine "Blade Runner" Ridleyja Scotta, "Total Recall" Paula Verhoevena i "Minority Report" Stevena Spielberga. Nije lako nositi se s težinom ova tri SF klasika, osobito "Istrebljivačem" i "Potpunim sjećanjem", tako da je John Woo u startu stavio golem teret na svoja leđa režirajući "Isplatu" ("Paycheck", 2003.) s Benom Affleckom i Umom Thurman u glavnim ulogama.
Iako je snažna autorska ličnost poput trojice spomenutih filmaša, Woo nije uspio iznijeti teško breme prethodnika i ispuniti visoka očekivanja, no snimio je barem uspjeliji film u odnosu na neke druge adaptacije Dickovih djela kao što su "Screamers", "Impostor" i "Next".
To je kakva-takva utjeha za njegov posljednji hollywoodski projekt prije povratka u Hong Kong, odakle je došao u Ameriku deset godina ranije i naredao nisku akcijskih bisera većeg ili manjeg sjaja – "Teška meta", "Slomljena strijela", "Čovjek bez lica", "Nemoguća misija 2".
Na startu dvijetisućitih Woo je pokušavao primijeniti vlastiti barokni super-stilizirani akcijski stil i u drugim žanrovima poput ratnog filma ("Glasnici vjetra") i SF trilera ("Isplata"), ali tu se, nažalost, počeo pomalo kreativno/komercijalno gubiti i izgubio je svoju prepoznatljivost.
Samo su nagledani filmofili mogli prepoznati da je "Windtalkers" djelo Wooa, a ne, recimo, Randalla Wallacea ("We Were Soldiers"). Isto vrijedi i za "Paycheck": film je odavao i još odaje dojam tvorničkog proizvoda, izgledajući kao jedan u nizu akcijskih "techno" trilera dvijetisućitih s prefiksom "SF" ili bez njega, poput "Šestog dana", "Otoka", "Oka sokolova", "Surogata"...
Bio je i ostao puno bliži njima, nego onome što je Woo radio u devedesetima. Bliži novom "Total Recallu" u odnosu na stari.
"Hard Target" i "Face/Off" je mogao režirati samo Woo. S druge strane, "Isplatu" kao da je mogao snimiti i netko drugi osim Wooa, npr. Michael Bay ("The Island") ili neki studijski najamnik poput D.J. Carusa ("Eagle Eye") ili Lena Wisemana (remake "Potpunog sjećanja").
Slično se može reći i za posljednji Verhoevenov hollywoodski projekt "The Hollow Man" naspram "Total Recalla", "RoboCopa" ili "Starship Troopersa". No, Verhoeven je uspio i tu prošvercati barem tračak svoga autorstva, a Woo pokušava napraviti nešto slično sa znatno manje uspjeha.
SF akcije trpe "slow motion" sekvencije, ali kad jedan lik "vuovski" uperi pištolj u drugoga i njih dvojica se nalaze u pat-poziciji (tzv. "Mexican standoff"), to djeluje nasilu ubačeno u "Paycheck" zato što i jest. Naime, Affleck je kao akcijska zvijezda u usponu ("Armagedon", "Pljačka stoljeća") molio Wooa da orkestrira jednu takvu scenu, možda i kako bi nadmašio akciju "Burneova identiteta" njegova prijatelja i partnera iz "Dobrog Willa Huntinga" Matta Damona.
Redateljev "trade-mark" prizor bijele golubice kako u usporenom pokretu simbolično proleti kroz vrata tehnološke kompanije netom prije pucnjave još se manje uklapa u ovakav futuristički "hi-tech" film, naročito jer "Isplata" nije podignuta na mitsko-poetično-filozofsku "dobro protiv zla" razinu kao "Čovjek bez lica". Okej, bijelu golubicu u ruci držao je replikant na samrti u "Blade Runneru", no ta scena je imala posve drukčiji kontekst i organski srastala s filmom.
Čini se kao da je Woo, u silaznoj komercijalno-hollywoodskoj putanji, rekao glavešinama studija "u redu, isporučit ću vam traženu blockbustersku akciju SF-ovskog štiha s pucnjavom, jurnjavom i eksplozijama" ako mi dozvolite da ubacim svoju golubicu i par finesa.
Međutim, problem je da finese nisu toliko rafinirane i nadahnute kao u prijašnjim filmovima ili su već viđene (spremnici ispadaju iz revolvera u "slow motionu") pa na trenutke gledatelj može pomisliti kako "Paycheck" režira netko tko imitira Wooa, kao što ga je imitirao Antoine Fuqua u "Replacement Killers".
Naravno, Woo i s lijevom rukom može režirati akcijski atraktivne prizore i izazvati nostalgiju zbog njihove pretežne praktičnosti i lokacijske autentičnosti u eri računalne slike i zelenog ekrana. Primjerice, višeminutna potjera automobila i helikoptera za Affleckom i Thurman na motociklu konkurira "Matrix Reloadedu", "Terminatoru 3" i "Zločestim dečkima 2" za jurnjavu 2003. godine.
Ipak, "Isplati" nedostaje akcijske poezije i inspiracije na kakvu nas je Woo dotad navikao, pa čak ni Thurman (glumila i u SF trileru "Gattaca"), svježa od "Kill Billa", nije nadahnuto iskorištena u akciji. Dickov predložak svakako je refleksivno-filozofski inspirativan, nudeći priliku da film bude svojevrsno "Potpuno sjećanje 2", tj. futurističko-SF-ovski "Sjever-sjeverozapad" s "hičkokovskim" junakom izbrisanog pamćenja u bijegu od atentatora za petama i ženom za koju se mora prisjetiti da je voli.
Junak je Michael Jennings (Affleck), računalni inženjer zadužen za strogo povjerljive zadatke na tajnim projektima za korporacije nakon čega njegovo sjećanje bude izbrisano kako se ne bi izlanuo o onome što je radio. "Nećeš me se sjećati, zar ne", pita Jenningsa suradnica njegova klijenta (Kathryn Morris) prije nego što završi u krevetu s čovjekom koji je navikao čuti "Pamćenje izbrisano, sve čisto", ali najvažnije je da mu masno plate.
"Je li moja isplata spremna", pita Jennings nakon što mu skinu aparaturu s glave kakvu vole nositi junaci SF trilera, od "Potpunog sjećanja" do "Johnnyja Mnemonica". Pristavši obaviti novi trogodišnji posao koji uključuje rad na spravi za pogled u budućnost, Jennings i ne sluti u što se uvalio, no spreman je odreći se tri godine života i riskirati da mu mozak prekuha prilikom brisanja sjećanja za 92 milijuna dolara koliko mu nudi stari prijatelj James Rethrick (Aaron Eckhart), direktor kompanije Allcom.
"Jedna velika isplata i povlačiš se", mami ga Rethrick. Jennings i ne trepne, a već je gotov, tri godine su mu proletjele otprilike kao naše zadnje dvije koronske i on se nemalo iznenadi kad dozna da se odrekao 90-ak milijuna i sve što je dobio jest kuverta s 19 stvarčica, poput cigareta, karte za bus... Postavka je intrigantna jer stvarčice služe Jenningsu kao mrvice kruha da se vrati samome sebi, sjeti se tko je/što je radio i koga je volio (Rachel Porter, Allcomovu biologinju u tumačenju Thurman), a otkriće je inventivno.
Ispada da je – oprez: "spoiler" – Jennings vidio budućnost i da je sebi iz prošlosti/sadašnjosti ostavio tragove kako bi, mozgajući unatrag, mogao napraviti korake naprijed prema futuru i spasiti ga uništenjem uređaja koji je omogućio SAD-u da, godinama kasnije, izvrši preventivni nuklearni napad kako bi preduhitrio sličan potez neprijatelja. U vrijeme kad svijet strahuje od uporabe oružja za masovno uništenje i (preventivnih) nuklearnih napada, isplati se podsjetiti ovog SF akcijskog trilera.
"Paycheck" je pogledao u kristalnu kuglu i veličao slobodnu volju nauštrb apokaliptične predodređenosti kao savršeno gledljiv, ali, nažalost, ne i posebno pamtljiv blockbuster zbog krivo uklopljenih prizora i (rečenica) neispunjena potencijala. Izjava "Reci nešto lijepo brzo jer ću zaboraviti" mogla je biti ekvivalent dijalogu iz "Total Recall" ("Što ako ovo jest san? Onda me brzo poljubi prije nego se probudiš!") da je izgovorena na kraju filma koji nestaje iz sjećanja. Pamćenje izbrisano, sve čisto.