Isječkom iz tuđeg filma Brian De Palma otvara neo-noirovski erotski triler "Fatalna žena" ("Femme Fatale", 2002.). Film je "Dvostruka obmana", noir klasik Billyja Wildera s Barbarom Stanwyck u ulozi arhetipske fatalne žene Phyllis Dietrichson. "Double Indemnity" na TV-u gleda De Palmina fatalna žena Laure Ash u izvedbi dugonoge Rebecce Romijn, i to ležeći na krevetu, polunaga.
Kako biti ledeno-hladna "femme fatale", Laure uči na primjeru Phyllis. Odraz Laureina lica vidljiv je u televizijskom ekranu "Dvostruke obmane". To je simbolični "split screen" najvećeg majstora tehnike podijeljenog ekrana De Palme. Nova "femme fatale" preuzima štafetu od stare u "Fatalnoj ženi", kao što je De Palma preuzeo štafetu od Wildera i Alfreda Hitchcocka, njegovog vječnog učitelja.
"Femme Fatale" kao postmoderni noir duguje klasicima poput "Double Indemnity" približno koliko i Hitchcocku, ali i De Palmi, jednom od najboljih redatelja svih vremena ("Carrie", "Odjevena da ubije", "Pucanj nije brisan", "Lice s ožiljkom", "Nedodirljivi", "Carlitov način"...).
Laure, ledena hičkokovska plavuša novomilenijskog noira, mogla je na televiziji gledati i "Vrtoglavicu" i "Prozor u dvorište" koje De Palma parafrazira dualnošću, dvostrukim identitetima, "doppelgängerima" i voajerstvom.
Titularni ženski lik u preuzima identitet žene veoma nalik njoj samoj, vješto kako je Romijn preuzimala tijela drugih ljudi utjelovivši "shapeshiftersku" mutanticu Mystique u serijalu "X-Men", a važnu ulogu u filmu ima fotoaparat "paparazza" Nicolasa Barda (Antonio Banderas), De Palminog supstituta.
"Gledati" je svakako ključ za otključavanje najboljeg De Palminog filma u novom mileniju ("Razotkriveno", "Strast", "Crna dalija", "Domino"), možda čak i više u odnosu na redateljeva prethodna ostvarenja, reflektirana u pojedinim scenama, "split screen" efektima i "slow motionima".
Pod "gledati" se cilja ponajprije na ono vizualno u "Femme Fatale", tj. redateljsko majstorstvo, a zatim i praćenje zapleta s nepredvidljivim preokretima. Kad Laure odgleda "Dvostruku obmanu", slijedi fantastična "heist movie" sekvencija pljačke dijamanata od strane Laure i njezinih partnera u zločinu (Eriq Ebouaney, Edouard Montoute) u trajanju od dobrih 15 minuta, uzbudljiva poput uvodne scene u "Zmijskim očima", iako se zbivanja ne odvijaju u dugom, neprekinutom kadru.
Pljačka se odvija tijekom (rekreirane) canneske premijere filma "Istok-Zapad" Régisa Wargniera sa Sandrine Bonnaire u glavnoj ulozi, a dijamanti su vrijedni deset milijuna dolara i otisnuti na dizajnerskom zmijolikom korzetu supermodela (Rie Rasmussen). Kompleksna sekvencija je De Palmin erotsko-trilerski odgovor na provalu u sjedište CIA-e u njegovoj "Nemogućoj misiji", svojevrsna "Mission: Impossible" diverzija unutar erotskog trilera.
Naime, Laure će preuzeti ulogu fotoreporterke na crvenom tepihu Cannes Film Festivala i zavesti seksi manekenku jednom kad ova uđe u Palais du Cinema, nakon što joj senzualno prođe škarama po grudima i sjecne dijamantni korzet kako bi ga zamijenila za repliku od stakla. Erotsko zavođenje odvija se u toaletu na čijem ulazu piše "femmes" (nedostaje samo "fatales"), gdje će manekenka u jednom trenutku sladostrasti nasloniti ruke na vrata WC-a kao Angie Dickinson u tuš-kabini u "Dressed To Kill".
Nitko praktički ne izgovara nijednu riječ, samo slušamo varijaciju na zavodljivi Ravelov "Bolero" u orkestraciji Ryuichija Sakamota ("Posljednji kineski car") i, naravno, gledamo De Palminu podrobnu elaboraciju kreativne filmske režije. Zbivanja u pozadini canneske projekcije znatno su zanimljivija od onoga na ekranu kina "Lumiere" (Wargnierov "East-West"), što dovoljno govori o snazi žanrovskog filma u odnosu na festivalski, posbice ako taj film režira De Palma.
Scena završava tako da Laure uspijeva pobjeći s dijamantima, dok njezini partneri bivaju uhvaćeni. Ona zatim preuzima identitet druge žene/crnokose udovice nakon što za nju biva zamijenjena i na letu za Ameriku upozna poduzetnika Wattsa (Peter Coyote) za kojeg će se udati i vratiti u Francusku kad ovaj postane američki ambasador.
Na povratku u Francusku, Laurein novi identitet biva razotkriven kad je fotografira Nicolas i proda fotku tabloidima. Ljepotica završi na plakatima diljem Pariza tako da može upasti u oko i njezinim bivšim partnerima po izlasku iz zatvora, još uvijek željnim dijamanata. I Nicolas će potpasti pod čari fatalne Laure koja će "držati njegova muda u džepu".
"Flertujete li sa mnom?", Nicolas pita Laure. Nicolas je došao u Pariz pronaći novoga sebe, slično kao i De Palma. Redatelj se odmaknuo od Hollywooda nakon kraha posljednjeg studijskog projekta "Misija na Mars" i snimio "Fatalnu ženu" u Francuskoj, angažiravši tamošnjeg vodećeg direktora fotografije Thierryja Abrogasta ("Nikita", "Leon profesionalac", "Peti element"), kućnog snimatelja Luca Bessona.
De Palma je u Francuskoj napravio postmoderni "update" depalmovskih opsesija i noirovskih motiva, transcendiravši ih u "Femme Fatale", film koji se prirodno se nadovezuje na snoliki, zakučasti "Mulholland Drive" Davida Lyncha, premda se rukovodi vlastitom unutarnjom logikom.
Čvor priče je teško odriješiti na prvo gledanje: kad mislite kako ste prokljuvili o čemu je riječ, De Palma ubaci još jedan "twist" i izmakne vam crveni canneski tepih pod nogama da padnete naglavačke ravno pred noge "Fatalne žene" i nastavite sanjati. Režija je snovita s nizom sjajnih scena, tipa da Laure izroni u kadi nakon što bude bačena s mosta. "Femme Fatale" je takav triler – snovit do samog kraja i dalje. "Jesmo li se sreli prije? Samo u mojim snovima..."