“Five Nights At Freddy’s” je zvučan film i logično je da ga gledamo i u hrvatskim kinima oko Noći vještica. No, “Dragi David” (“Dear David”) ni po čemu nije zaslužio da bude pozicioniran kao pretpremijerna Halloween atrakcija pred početak hrvatske kinodistribucije 2. studenoga.
Realno, nije baš zaslužio ni kinodistribuciju kao takvu, koliko kod načelno svaki film vrijedi pogledati na velikom ekranu, jer neki puno bolji horori zaobilaze naša kina ili dosta kasne u odnosu na američku ili svjetsku premijeru. Ilustracije radi, “Dragi David” je u Americi išao direktno na streaming nakon premijere na Screamfest Horror Film Festivalu, a preskočio je npr. i britanska kina.
Okej, “Dear David” na prvu može biti intrigantan kao filmovanje “istinite priče” iz ljeta 2017. godine, kad je karikaturist portala BuzzFeed Adam Ellis počeo objavljivati “Dragi David” postove o tome kako ga u stanu proganja duh preminulog djeteta i pokušava ubiti. “Moj stan proganja duh mrtvog djeteta i nisam siguran što učiniti. Vidim mrtve ljude”, zapisao je Ellis, citirajući “Šesto čulo” u posljednjoj rečenici.
Postovi su, kako se to danas popularno kaže, postali “viralna senzacija” među korisnicima društvenih mreža koji su ih počeli dijeliti i evo filma o tome u režiji Johna McPhaila, tj. prema scenariju Evan Turnera (“Rodbina izvan zakona”) i debitanta Mike Van Waes. Nema previše filmova nastalih prema postovima na društvenim mrežama, ali “Zola” je, primjerice, ispala dobra, za razliku od “Dear David”.
Početak je donekle i obećavajuć u postavljanju lika Ellisa (Augustus Prew) i horor situacije. Ellis je pod pritiskom na poslu i u privatnom životu. BuzzFeed kojim šefuje Bryce (Justin Long) traži originalni “content”, Ellisa negativnim komentarima zasipaju internetski trolovi, a njegova veza s dečkom Kyleom (Rene Escobar Jr.) na klimavim je nogama.
Moguće da zbog svega toga Ellis počne patiti od paralize sna i jedne večeri u takvom stanju (zanijemio, nepokretan) opazi kako se ljulja stolica u njegovoj sobi, a u toj stolici se nakratko pojavi neka prikaza, duh djeteta. Prilično jeziva scena za svakog u publici tko zna u glavi vizualizirati neku spodobu od robe na stolici u gluho doba noći.
Međutim, kad David sve više počne opsjedati Ellisove snove, horor postupno gubi jezivost zbog repetitivnosti, neuvjerljivog Prewa u glavnoj ulozi i nepotrebnog gomilanja (pod)zapleta u priči inspiriranoj postovima (istraživanje traumatične prošlosti duha klinca zdrobljene glave, često prikazanog u podrumu pred kompjuterom).
Tako se nasilu produžuje trajanje filma, iako mu više pristaje kratkometražni format, otprilike jednako kao i gledanje na malom ekranu zbog slabe audiovizualne prezentacije koja nije nužno produkt skromnih produkcijskih vrijednosti, već (ne)darovitosti ekipe.
S obzirom da protagonist ima posla s duhom iz kompjutera, koji se predstavlja kao “just a follower” i na ekranu ispisuje “Zdravo, ja sam David, pitaj me bilo što...” (pravilo je “samo dva pitanja, nikad tri”), film je imao štofa da bude satira na račun interneta, društvenih mreža, pratitelja, trolova, ali i ljudi koji žele biti popularni “online” pa pišu svašta, uključujući i susrete s prikazama. “Internet može izvući najgore iz ljudi”, čujemo. Dragi Davide...