Savršen “oproštajni” film za kraj karijere dobio je legendarni Peter Sellers s apsurdističkom komičnom dramom “Dobro došli, gospodine Chance” (“Being There”, 1979.). Sellers je umro pola godine nakon premijere filma redatelja Hala Ashbyja, koji je potvrdio da je glumac puno više od “slapstick” komičara/inspektora Jacquesa Clouseaua, a posljednja scena djeluje nevjerojatno simbolično nakon njegove smrti.
Gledano u kontekstu kasnijih ozbiljnijih filmova američkih komičara, “Dobro došli, gospodine Chance” za Sellersa predstavlja ono što je Jimu Carreyju bio “Trumanov show”. Slučajno ili ne, oba se filma satirički dotiču utjecaja televizije. Vrtlar Chance opsjednut je gledanjem televizije i zasigurno bi gledao i “The Truman Show”. Sve što Chance zna o svijetu naučio je s TV-a, od (animiranih) filmova do talk showova.
“Vidio sam kako to čine na filmu na televiziji”, reče on u jednoj sceni, često oponašajući ono što je opazio na TV-u. Chance nije nikad iskusio “stvarni svijet” kao ni Truman, televizija je njegova/njihova stvarnost, s tom razlikom da on živi s ove strane TV ekrana i praktički je cijeli život proveo na imanju u Washingtonu radeći kao vrtlar za čovjeka kojeg zove Stari i ostao na razini djeteta, malo “spor”.
“Uvijek ćeš ostati isti mali dečko, zar ne?”, pita ga kuharica Louise (Ruth Attaway). S obzirom da živi tu otkad zna za sebe i nijednom nije napustio kuću, nije čudno da Chance istinski poznaje samo vrtlarstvo i TV. Međutim, kad Stari umre, Chance mora izići iz kuće i susresti se s izvanjskim, stvarnim svijetom.
Netom pred izlazak, Ashby ovjekovječuje smetnje na televiziji (u njegovu svijetu) i kad započne Chanceova odiseja po Washingtonu, pušta Deodatovu jazz-funk obradu Straussove simfonijske pjesme “Tako je govorio Zarathustra” iz filma “2001: A Space Odyssey” Stanleyja Kubricka.
Referencija na Kubricka je trostruke naravi: Sellers je glumio u redateljevu “Dr. Strangeloveu”, koji dijeli sam vrh njegove filmografije s “Being There”, a djetinji Chance u jednom trenutku će se naći ispred izloga s TV ekranima i minijaturnim setom slijetanja na Mjesec te doživjeti evoluciju od “tabula rasa” čovjeka do savjetnika političke vrhuške SAD-a i na kraju segnuti k zvijezdama kao “Star Child”.
Kako Chance ispočetka ne razlikuje televizijsku sliku od stvarne, kad se susretne s uličarima, on pokušava promijeniti kanal stvarnosti klikom na daljinski upravljač (jedino što je sa sobom ponio iz kuće). “To je poput televizora, samo što pogled seže dalje”, sjajan je Chanceov opis stvarnosti iz pera scenarista Jerzyja Kosinskog, koji je adaptirao vlastiti istoimeni roman u inteligentan, kompleksan, provokativan i subverzivan film.
Ubrzo će Chance shvatiti da život baš i nije televizija, ali možda i jest. Kad spletom okolnosti upozna Eve (Shirley MacLaine), suprugu bogataša na samrti Benjamina Randa (Melvyn Douglas; osvojio Oscara za ovu ulogu), ujedno i prisnog prijatelja američkog predsjednika (Jack Warden), Chance će dospjeti na TV i gostovati u talk showu kao Chauncey Gardiner.
Tako je, naime, Eve (krivo) čula njegovo ime kad se predstavio kao “Chance, the gardener”, dakle vrtlar. Ljudi čuju i vide ono što žele čuti i vidjeti kad je Chance u pitanju, pa ga zamijene za prizemljenog filozofa škrtog na riječima čije jednostavne rečenice o vrtu i vrtlarstvu zvuče kao metafore primjenjive na politiku i ekonomiju (“Sve je u redu dok se korijenje ne odsiječe. I sve će biti dobro u vrtu...”).
Rečenicu “Rast ima svoja godišnja doba, prvo dolaze proljeće i ljeto, a onda jesen i zima” Benjamin interpretira u stilu “Pozdravljamo neizbježna godišnja doba prirode, ali smo uznemireni godišnjim dobima naše ekonomije”, što će predsjednik implementirati u svoj govor.
Naravno, da ljudi Chancea doživljavaju tako, pomaže i to što je bijelac, k tome odjeven u odijelo Starog skrojeno po mjeri da izgleda kao bogataš. Ugledavši Chancea na TV-u, Louise ispali: “Pogledajte ga sada! Da, gospodine, sve što vam treba jest biti bijelac u Americi da biste dobili što god želite”, i to nakon izjave: “Uopće nema mozga, već puding od riže između ušiju, od Boga potkraćen i glup kao klada.”
U filmu “Dobro došli, gospodine Chance”, kao i u životu, netko poput Chancea može daleko dogurati i postati dio elite ako pridobije ljude floskulama, baš poput političara, čak i biti razmatran za predsjednika Amerike. “Being There” satirizira televiziju, medije, politiku i društvo, što danas ima još veću težinu u vrijeme “chanceovskih” zvijezda interneta i društvenih mreža, te sve kraćeg raspona pažnje po mjeri “blic” mudrolija glavnog lika.
“Nitko ne čita”, dometne jedan tip kad Chance izjavi da ne zna čitati. Ashby je snimio iznimno poticajan film za filozofske i religiozne (re)interpretacije i razmišljanja koji rabi biblijske metafore, od izgona iz vrta i Eve do Chanceova čuda. Ashby postavlja gledatelja u poziciju ostalih likova filma da vidi ono što želi vidjeti u sceni Chanceova hoda po vodi/površini jezera.
Može to biti nešto iz crtića kakve Chance voli gledati, a gdje zakoni fizike ne vrijede, potvrda da je on evoluirao, postao kristolika figura i dosegnuo zvijezde, ali i vizija Sellersova odlaska na nebo. “Život je stanje uma”, odjavna je rečenica Chanceova filma. Život je (tele)vizija.