StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Diplomac‘: Diploma za život

30. prosinca 2022. - 11:04

Revolucionarne šezdesete reflektiraju se u slici i zvuku “Diplomca” (“The Graduate”, 1967.) redatelja Mikea Micholsa. Modernistička kamerna i montažna rješenja te glazba dvojca Simon i Garfunkel savršeno hvataju vizualne i auditivne senzibilitete jednog vremena. “Diplomac” je vremenska kapsula konca šezdesetih i jedan od ključnih, međaških naslova epohe, kinematografska prijelomnica.

U Nicholsovu klasiku ogleda se sve što mu je kinematografski prethodilo ranih šezdesetih, satiričke humorne (melo)drame poput “ApartmanaBillyja Wildera i režijski razbarušeni francuski “novovalovci” na čelu s “Do posljednjeg dahaJean-Luca Godarda. Istovremeno, film je i ogledalo onoga što je slijedilo krajem dekade i tijekom sedamdesetih, od “Butcha Cassidyja i Sundance Kida” (Katharine Ross kao poveznica) do “Golih u sedlu”, “Posljednje kino predstave” i dalje.

FILM: The Graduate; romantična komična drama; SAD, 1967. REŽIJA: Mike Nichols ULOGE: Dustin Hoffman, Anne Bancroft OCJENA: *****

Temelje “novog Hollywooda” položio je upravo “The Graduate” zajedno s “Bonnie&Clyde”, također iz 1967. godine. Osjećaj nesigurnosti, rezignacije, razočarenja i neizvjesnosti sveprisutan je u priči o 21-godišnjem diplomcu Benjaminu Braddocku (Dustin Hoffman u probojnoj ulozi) koji se nalazi na raskrižju između posljednjih trenutaka mladosti i postfakultetske trajnosti svijeta odraslih.

”Što ti je?”, pita Benjamina otac (William Daniels; “Sastanak s nepoznatom”) ćuteći sinovo unutarnje kolebanje kad se vrati kući s faksa kao nagrađeni student. “Samo sam zabrinut za budućnost, želim da bude drukčija”, obznani Benjamin, preteča deziluzioniranih likova sedamdesetih, na putu u nepoznato. Konstantno nervoznog i uzrujanog Benjamina očito muče neke stvari i ima dosta toga na pameti, stoga želi razmisliti što hoće (ili neće) dalje s životom i od razgovora o budućnosti se radije povlači u vlastite tišine ne bi li pronašao privremeni mir.

Prekrasna pjesma “Sound Of Silence” govori u to ime i Nichols je pušta odmah na početku filma, kad Benjamin izlazi iz zrakoplova i traži trenutke interne tišine prije bučnog domjenka koji su za njega pripremili imućni roditelji i pozvali svoje prijatelje da se pohvale sinom i njegovom nagradom za diplomu (Alfa Romeo) u scenama napisanim satiričkom oštricom.

Svatko od njih želi znati gdje Benjamin vidi sebe i ne libe se dati vlastito viđenje njegove karijere, tipa da budućnost leži u plastici, a on bi samo da ga puste na miru i najslobodnije se osjeća na dnu obiteljskog bazena, makar bio u uskom ronilačkom odijelu unutar kojeg slušamo njegovo disanje u šačici subjektivnih kadrova.

Među uzvanicima na domjenku nalazi se i zavodljiva mrs. Robinson (izvanredna Anne Bancroft), nezaboravan ženski opjevan u hit-pjesmi Simona i Garfunkela koja njezino prezime nosi. “Najprivlačnija od svih obiteljskih prijatelja” pogriješit će vrata u potrazi za toaletom, ući u Benjaminovu sobu i zamoliti ga da je prebaci kući, što on nevoljko i napravi. Kad dođu na njezinu adresu, gđa Robinson moli Benjamina da dođe s njom dok ne upali svjetlo jer ne voli ući u mračnu kuću.

Mic po mic, gđa Robinson nudi Benjaminu piće, pušta muziku i razgovor “postaje čudan” za njega pa on, ponukan time, izgovara jednu od najpoznatijih filmskih rečenica iz pera scenarista Bucka Henryja i Caldera Willinghama (“Staze slave”) koji su adaptirali roman Charlesa Webba.

“Gđo Robinson, želite me zavesti”, konstatira Benjamin. Dvostruko starija seksi žena pita mladića da joj otkopča haljinu i zaprede “Još misliš da te zavodim?” Benjamina će “spasiti zvono”, odnosno dolazak gospodina Robinsona (Murray Hamilton; gradonačelnik iz “Ralja”) koji će, nesvjestan situacije, popričati s mladićem i reći neke važne stvari za njega i sam film o melankoliji mladosti na odlasku.

“Da bar opet imam toliko godina. Mladost nepovratno odlazi. Opusti se, zabavljaj, prihvaćaj što ti se događa dok još možeš”, govori mr. Robinson i neposredno prosvjetljuje luzerskog Benjamina da se odvaži na aferu s njegovom ženom i doživi seksualno i ino oslobođenje, postane buntovnik, alfa Romeo. Tranzicija lika je evidentna kad Nichols snimi Benjamina u bazenu, ali ovaj put na površini vode: on pluta na madracu sa sunčanim naočalama na glavi i “Sound Of Silence” na soundtracku sada pogađa nešto drukčije note karakterne introspekcije.

Za jednog redatelja s kazališnim “backgroundom”, najevidentnijim u prvijencu “Tko se boji Virginije Woolf?”, Nichols filmski iznimno zaigrano režira “Diplomca” koji još uvijek izgleda svježe i zlatnim slovima je upisan u njegovu raznoliku filmografiju (“Kvaka 22”, “Vuk”, “Silkwood”, “Bliski odnosi”, “Zaposlena djevojka”).

Kamerna i montažna rješenja Roberta Surteesa i Sama O’Steena naročito su kreativna u oslikavanju Benjaminova tajnog ljubovanja s gđom Robinson. Skokoviti rezovi povezuju vrata Benjaminova stana i hotelske sobe kao da se nalaze u istom prostoru, a mladićevo uskakanje u krevet ravno u naručje gđe Robinson sjajno se nadovezuje na njegovo izranjanje iz bazena i skok na madrac.

U tom segmentu “The Graduate” se razvija kao preteča hormonalnih mladenačkih seks-komedija, ali Nicholsu nije do prizemnijih poriva da bi gđa Robinson bila dvodimenzionalan lik poput “Stiflerove mame” iz “Američke pite”, premda jest njezina prethodnica. Ona je slojevit lik, duboko u duši ranjiva, ogorčena sredovječna kućanica u braku iščezle ljubavi, sklona piću.

Gđa Robinson praktički iz očaja zavodi Benjamina, mladića pred kojim je cijeli život, dok je ona svoj potratila, što joj zvoni u podsvijesti, osobito kad on spletom okolnosti izađe s njezinom kćerkom Elaine (Ross), iako joj je morao obećati da neće, a u nju se i zaljubi.

Situacija je stvorena za romantičnu komediju pa i sapunicu (protagonist više voli kćerku nego njezinu majku), no “The Graduate” je koristi za vječno poistovjetljiva emocionalno egzistencijalna preispitivanja ljubavi i/li života, neispunjenih unutarnjih praznina. Umjesto likova često govore melankolične pjesme Simona i Garfunkela (“Scarborough Fair”, sestra himne djeci cvijeća “San Francisco” Scotta McKenzieja), premošćuju prolazak filmskog vremena i u tom procesu postaju bezvremene, kao i sam “Diplomac”.

Završnica s preotimanjem mladenke na vjenčanju samo je naizgled klasična u romantično-komičnoj postavci, ustvari prilično subverzivna i briljantno dvosmislena.  Nakon što Benjamin uporabi križ da zatvori vrata crkvene kapelice (!) i spriječi uzvanike da ih uhvate, on i Elaine u ushićenom bijegu s vjenčanja hvataju bus i smještaju se na zadnje sjedište. Svatko na rubu kadra, istodobno emotivno bliski i daleki, dok im se na licima prelamaju osjećaji buntovne ispunjenosti i bunovne zbunjenosti. Bus kreće na put za negdje, nigdje, u zalazak sunca ili mračnu budućnost. “Hello Darkness, my old friend...”

Dreyfusss kao statist

U jednoj sceni možete uočiti buduću zvijezdu Richarda Dreyfusssa ("Bliski susreti treće vrste", "Policijska zasjeda") kao stanara-statista koji želi zvati policiju kad stanodavac uhvati Benjamina u nepriličnoj situaciji s Elaine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. listopad 2023 00:14