Dojučer smo u kinima gledali “Asteroid City”, a američki redatelj Wes Anderson već ima novi film. Pardon, nove filmove, njih četiri. Doduše, to su kratkometražni filmovi u trajanju od 40 (prvi) ili 17 minuta (drugi, treći i četvrti), koji zajednički imaju minutažu 90-minutnog cjelovečernjaka, no svejedno treba pohvaliti Andersonovu radišnost i produktivnost.
Radi se o filmovima “Čudesna priča o Henryju Sugaru”, “Labud”, “Lovac na štakore” i “Otrov” (“The Wonderful Story of Henry Sugar”, “The Swan”, “The Rat Catcher”, “Poison”). Mini-kvadriologija dijeli glumce poput Ralpha Fiennesa, Benedicta Cumberbatcha, Bena Kingsleyja, Ruperta Frienda, Deva Petela i Richarda Ayoadea, koji se rotiraju od jednog kratkiša do drugog, tumačeći različite likove, ponekad čak i u istom filmu.
Fiennes i Friend su surađivali s Andersonom (“Hotel Grand Budapest”, “Francuska depeša”), ali Cumberbatchu, Kingsleyju, Patelu i Ayoadeu ovo je prvi put da se nalaze pred njegovom kamerom.
Dakako, filmove povezuje Andersonov sad već prepoznatljivi živopisno-ekscentrični vizualni i narativni stil svakom tko je gledao “Kraljevstvo izlazećeg mjeseca”, “Obitelj čudaka”, “Darjeeling D.O.O.”, “Paniku pod morem” i “Pseći otok”.
Stil je ovdje potenciran teatralnošću (setovi umjesto lokacija) i multiplim naratorima koji istovremeno pričaju svoju i tuđu priču (nerijetko i unutar priče) i igraju uloge, pritom se frekventno obraćajući kameri/gledatelju i razbijajući tzv. četvrti zid dok izgovaraju riječi velikom brzinom.
Svaki kratkiš je, nadalje, adaptacija istoimene priče s kraja sedamdesetih iz pera poznatog, često ekraniziranog pisca Roalda Dahla (“Vještice”, “Willy Wonka”, “Blagi fantastični gorostas”...) i snimljen je za streaming servis Netflix. Prethodno je Anderson adaptirao Dahla i snimio odličnu “stop motion” animaciju “Fantastični gospodin Lisac”, a ovo je njegov prvi projekt za Netflix, gdje su četiri filma i imala premijeru na prijelazu rujna u listopad, nakon što se “Čudesna priča o Henryju Sugaru” premijerno prikazala na Venecijanskom festivalu.
“Nadam se da će vam se (film) svidjeti. Ako ne, to je u redu, jer je vrlo kratak”, obratio se Anderson publici u Veneciji na premijeri “The Wonderful Story of Henry Sugar”. Andersonova izjava je na mjestu. “Čudesna priča o Henryju Sugaru” je kratka, a “Labud”, “Lovac na štakore” i “Otrov” još su kraći tako da i ako vam se ne svide, opet dobro, jer barem niste potrošili puno vremena gledajući ih koliko trošite na gledanje ili “bindžanje” prosječne serije.
Ovi filmovi su stvoreni za “bindž”, ma koliko na taj način u oko (više) upada njihova kvalitativna neravnomjernost, kako pojedinačna, tako i unutar cjeline. Sve, dakle, počinje od centralnog filma “The Wonderful Story of Henry Sugar” i uvodnog monologa Fiennesa u ulozi Dahla. Nakon što mumljajući otkrije što mu treba za pisanje (kava, čokolada, naoštrene olovke...), Dahl kreće s pripovijedanjem priče o titularnom liku (Cumberbatch) koji pronalazi zapis o “čovjeku koji vidi bez očiju”.
Priča unutar priče prati tog čovjeka, Imdada Khana (Kingsley) kad upadne u ordinaciju liječnika Chatterjeea i Marshalla (Patel, Ayoade) te se pohvali da i sa 50 zavoja na glavi može pročitati knjigu. “Čak i liječnici poput vas, koji mi vežu oči na najstručniji način, odbijaju vjerovati da itko može vidjeti bez očiju. Publika je obožavala tu točku, ali nitko nikada nije vjerovao da je autentična”, govori on.
Khan preuzima priču od Sugara i Dahla, a znatiželja i intriga liječnika postaje naša dok Anderson kronicira putešestvije “čovjeka koji vidi bez očiju” s dosta duha, pretvarajući taj segment u svojevrsnu ekranizaciju slikovnice u izvedbi putujućeg kazališta s čestim mijenjanjem scenografije itd. Kad u fokus opet dođe Sugar, željan dosezanja Khanovih sposobnosti kako bi varao na kartama, priča gubi početnu intrigu.
Iako Anderson nastoji zadržati (vizualni) momentum insertiranjem animacije i pozadinskih projekcija, to mu ne ide na ruku jer stil ubrzo donosi pobjedu nad likovima i sadržajem, a i “andersonovske” karakterne ekscentričnosti postaju odveć same sebi svrhom, što je učestalo u redateljevim posljednjim filmovima “The French Dispatch” i “Asteroid City”.
Pozitivniji dojam ostavlja “The Swan” o malom Peteru Watsonu (Asa Jennings) kojeg teroriziraju “bullyji”, a priču pripovijeda njegova odrasla inačica (Friend) i daje glasove svim akterima, uključujući klinca i nasilnike. Briljantna glumačka izvedba nikad boljeg Frienda uparena je s primjereno suptilnijim izričajem redatelja koji je nakratko razbio “andersonovski” kalup da ispriča priču o tlačenju, ali i otpornosti.
“Neki ljudi, kada su bili dovedeni preko granice izdržljivosti, jednostavno se sruše i odustanu. Drugi pak, iako ih nema mnogo, iz nekog razloga uvijek će biti nepobjedivi. Susrećeš ih i u vrijeme rata i u vrijeme mira. Imaju nesalomljiv duh. I ništa, ni bol, ni mučenje, ni prijetnja smrću, neće ih natjerati da odustanu. Mali Peter Watson bio je jedan od njih”, pripovijeda Dahl.
“The Rat Catcher” je korak nazad, gubeći se između Dahlove iskrene dječje imaginacije i Andersonove pretjerane teatralnosti, premda je Fiennes nanovo odličan u ulozi istrebljivača štakora, toliko opsjednutog glodavcima da je počeo na njih i nalikovati. Kao što se “bullyji” ne vide u “Labudu”, tako se ni štakori ne vide ovdje, a kad se jedan od njih naposljetku ukaže u kadru, posrijedi je lutka, tj. “stop motion” animacija, ali prekasno da popravi dojam filmića.
Ni “Poison” nije nešto bolji, pače vjerojatno je najslabiji u nizu kao preforsirani “andersonovski” pozeraj fokusiran na čovjeka (Cumberbatch) koji se ne smije pomaknuti iz ležećeg položaja na krevetu dok ga liječnici (Kingsley, Patel) pokušavaju spasiti od (nevidljive) zmije skrivene ispod plahte.
Moguće da je “Otrov” pao i kao kolateralna žrtva “bindža”. Gledajući četiri neujednačena filma jedan za drugim, prvotni šarm polako nestaje i ustupa mjesto repetitivnoj redateljskoj mehanici i pozi s proplamsajevima kreativnosti. “Henry Sugar” i ostale priče u konačnici ostavljaju gorkoslatki okus.