StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

‘CODA‘: Oskarovski favorit iz sjene koji je lako zavoljeti

23. ožujka 2022. - 09:23

Preostalo je još manje od tjedan dana do ovogodišnje dodjele Oscara, a kao “last minute” favorit iz sjene u kategoriji najboljeg filma nameće se američka humorna drama “CODA”, remake francuske dramedije “Glas obitelji Belier”.

Friške nagrade Ceha producenata i scenarista značajni su indikatori za Oscare, toliko da dojučerašnji glavni favorit “Šape pasje” danas više ne izgleda kao siguran dobitnik, unatoč nedavnom osvajanju Critics Choice priznanja i BAFTA-e, te dominaciji na Zlatnim globusima. Od četiri važne “cehovne” nagrade “CODA” je pokupila tri (tu je i statuica od Ceha glumaca), a “The Power Of The Dog” jednu, “redateljsku”.

FILM: CODA; humorna drama; SAD, 2021. REŽIJA: Sian Heder ULOGE: Emilia Jones, Troy Kotsur OCJENA: ****

Za pobjedu u glavnoj kategoriji na Oscarima film prethodno mora osvojiti najmanje jedno “cehovsko” priznanje. Dakle, “Šape pasje” još uvijek nisu ispale iz igre, dapače, ali “CODA” je potrostručila šanse i dodjela Oscara više nije naizgled predvidljiva kako su neki možda mislili.

Nominirana za tri zlatna kipića, “CODA” bi mogla biti ovogodišnja “Zelena knjiga” i odnijeti pobjedu nad umjetničkim filmom (“The Power of The Dog” – “Roma”) kao drugi narodski “crowdpleaser” u recentnoj oskarovskoj povijesti, ispisanoj trijumfima manje komercijalnih ostvarenja za (naj)širu publiku, kao što su “12 godina ropstva”, “Birdman”, “Spotlight”, “Moonlight”, “Oblik vode”, “Parazit” i “Zemlja nomada”.

Oscari su posljednje dekade u tom smislu postali “preozbiljni”, a “CODA” predstavlja povratak u neke ranije godine, kad su pobijediti mogle populističkije drame a la “Vrijeme nježnosti”, “Kišni čovjek”, “Forrest Gump”, “Genijalni um”, “Milijunaš s ulice”, “Kraljev govor”... Ove godine nema populističkijeg “feel good” filma u oskarovskoj utrci od gorkoslatke priče o tinejdžerici i jedinoj članici glohonijeme ribarske obitelji koja čuje i ima talenta za pjevanje (naslov “CODA” je akronim za “Child of Deaf Adults”).

U “feel good” populizmu “CODA” je predvidljiva, čak i za nekoga tko nije gledao “La famille Belier”, francuski original, uzgred prilično “holivudiziran”, otprilike kao “Nedodirljivi”/”Intouchables”, tako da je (i) njegov remake “prirodan” slijed događaja nakon “Nespojivih”. Neki likovi i situacije, naime, čista su “formula”, od idealističkog učitelja (komičar Eugenio Derbez) na tragu Robina Williamsa u “Društvu mrtvih pjesnika”, do montaže pjevačkih proba za potrebe ključnog nastupa i trijumfalne audicije.

Međutim, redateljica i scenaristica Sian Heder obogaćuje sve formulaičnosti s više no dovoljnom dozom iskrenosti i autentičnosti i hrabrosti budući da je više od pola dijaloga snimila na “nekomercijalnom” znakovnom jeziku. Heder je francuski original pretvorila u američki “indie” pa tek onda “mainstream”, odnosno film na zlatnoj sredini između Sundancea i Hollywooda.

“CODA” je, na koncu, imala premijeru na prošlogodišnjem Sundance festivalu, gdje su se studiji, prepoznavši potencijal filma, potrebnog ljudima u današnja vremena, otimali za distribucijska prava da bi ih naposljetku kupio Apple, iskeširavši rekordnih 25 milijuna dolara.

Autentičnost “CODA” protiv COVID-a remakea dvostruko je veća u odnosu na izvorni film. “Glas obitelji Belier” imao je samo jednog gluhonijemog glumca u ekipi, “brata” Lucu Gelberga, a “CODA” ih ima tri – dobitnicu povijesnog Oscara 1987. za izvedbu u “Djeci manjeg boga” Marlee Matlin, Troya Kotsura i Daniela Duranta.

Matlin, Kotsur i Durant nastupaju u ulogama majke, oca i starijeg brata protagonistice Ruby, koju glumi Emilia Jones iz Netflixove “fantasy” serije “Locke&Key” i horora “Slučaj iz zemlje duhova”, svojevrsna Cara Delevigne iz susjedstva s ovdje pokazanim zvjezdanim potencijalom jedne Emme Stone.

Angažman i tretman gluhonijemih glumaca/likova podsjeća na prošlogodišnji “Zvuk metala” – obitelj Rossi je univerzalna, kao i svaka druga, uz tu razliku da su troje od četvero članova familije gluhonijemi, što tipičnu priču čini drukčijom. Oni su ljudi sa svim manama i vrlinama, bezgranično se vole i znaju ići jedni drugima na nerve, ali njihovo zajedništvo je neupitno.

Nije čudno da glumci, na čelu s oskarovskim favoritom Kotsurom, sjajnim u ulozi oca bez dlake na znakovnom jeziku, osvajaju nagrade za najbolji ansambl: “obiteljska” kemija među njima je sjajna i Rossijevi izgledaju kao prava familija, što je najveće postignuće filma čija nepatvorena ljudskost i srčanost nadomješta povremenu “manipulativnost” unutar sentimentalnosti, karakterističnu za ovaj tip drame. Rossijevima vjerujemo kad kažu: “Naša obitelj se drži zajedno”.

Likovi i odnosi među njima nose film snimljen za sve one koji žele da se njihov (unutarnji) glas čuje. Protektivna Ruby čitav život radi kao prevoditeljica za znakovni jezik obitelji (“oni ne mogu čuti, ja mogu”), što je polako iscrpljuje. Ruby to nerijetko radi nauštrb svojih želja i ostvarivanja tajnih pjevačkih snova koji izlaze na vidjelo i isprve ne nailaze na otpor ostatka familije zbog ironije ekvivalentne tome da bi, kako opaža mama, kćerka “željela biti slikarica da je ona slijepa”, pa i roditeljskog straha od napuštanja.

Redateljica pronalazi nadahnuća u kontrastima ovakve postavke, najviše u sceni kćerkina privatnog koncerta za oca. Ruby stavlja slušalice na uši kad ostali članovi obitelji budu “glasni”, a scene njezina pjevanja dočarane su dijelom iz njihove perspektive, tiho, bez zvuka, ali će do kraja nastupa svejedno “čuti” njezinu pjesmu kad je simultano “zapjeva” i na znakovnom jeziku. Ionako iznimno dopadljiv film teško je nakon toga ne (za)voljeti.

Joni Mitchell na soundtracku

Ferdia Walsh-Peelo ("Raspjevana ulica") nastupa u ulozi mladića koji se sviđa Ruby i pjeva duet s njom, a jedna od ključnih pjesama filma je "Both Sides Now" Joni Mitchell, kao što je to bila i u "Zapravo ljubav".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. kolovoz 2022 22:34