Dvojbe nije bilo za autora ovih redaka u vezi prvog prijedloga za ovogodišnji ciklus klasika u splitskom Ljetnom kinu "Bačvice" – "Bounty" ("The Bounty", 1984.) u čast velikom pokojnom skladatelju Vangelisu. Epska pomorska avantura Rogera Donaldsona s hipnotičnom, ugođajnom Vangelisovom glazbom traži projekciju u ljetnom kinu pored mora i to bi mogao biti metafizički kinodoživljaj, jedan od najvećih uopće.
Na valovima Vangelisove muzike lako je zaploviti s "Bountyjem" po oceanu sjećanja i vratiti se u djetinjstvo. Tada je, sredinom/krajem osamdesetih, "Bounty" bio jedan od formativnih filmova i gledao/slušao bi se svaki put kad se ukazao na televiziji. Magnetičnost "Bountyja" u dječjim očima/ušima polazila je od Mela Gibsona, akcijskog junaka "Pobješnjelog Maxa", egzotičnih lokacija polinezijskog otoka i nezaboravne muzike.
Film se prirodno uklapao u tadašnje avanture pune egzotike poput "Indiane Jonesa", "Lova na zeleni dijamant" ili "Krokodila Dundeeja", samo što je, počivajući na odnosu likova, slobodoumnog Fletchera Christiana (Gibson) i namrštenog britanskog kapetana broda "Bounty" Williama Bligha (Anthony Hopkins), sadržavao puno više drame, zauvijek usidrene u sjećanju. Prva slika "Bountyja" koja izranja iz sjećanja jest scena rastanka oca i kćeri, tahićanskog kralja Tynaha (Wi Kuki Kaa) i prelijepe princeze Mauatue (Tevaite Vernette), jedna od najtužnijih uopće.
Kralj dopušta kćeri da sama odluči hoće li otići s mužem Fletcherom u nepoznato, "negdje gdje nas britanski brodovi neće naći", ili ostati na otoku. Mauatua bira ljubav i slobodu, što je izabrao i Fletcher kad je poveo pobunu protiv nekadašnjeg prijatelja Bligha i preuzeo "Bounty". Otac poštuje kćerkinu odluku i kupi suze u sebi da bi briznuo u neutješni plač i bolno jecajući isplakao kapi oceana nakon što je ona dovoljno odmakla.
Druga izranajuća slika (uz koju neupućenima u film vrijedi priložiti upozorenje za blagi "spoiler") jest prizor zapaljenog "Bountyja" kako polako tone ispred obale skrivenog, nenastanjenog otoka. Mauatua i Fletcher, ali i svi ostali "pobunjenici" i njihove žene, šutke gledaju kako plamen i ocean gutaju brod, njihovu jedinu sponu s vanjskim svijetom.
"Nikad više nećemo otići s ovog otoka i vidjeti Englesku", predviđa jedan od njih na kraju filma, otvorenom poput otvorenog mora kamo nastavlja ploviti veličanstvena Vangelisova glazba do posljednje kapljice odjavne špice. Ovo je možda prvi film koji se gledao i slušao do samoga kraja, a na novo gledanje je jednako audiovizuano i dramski moćan, pa i moćniji.
Prijašnje verzije istinite priče o pobuni na brodu "Bounty", iz 1935. i 1962., s Clarkom Gableom i Charlesom Laughtonom, tj. Marlonom Brandoom i Trevorom Howardom u ulogama Fletchera i Bligha, nisu imale Vangelisa, niti su se, inspirirane fiktivnim romanima Charlesa Nordhoffa i Jamesa Normana Halla, temeljile na povijesno utemeljenoj knjizi Richarda Hougha "Captain Bligh and Mr. Christian".
Scenarij za "Bounty" napisao je Robert Bolt, scenarist "Lawrencea od Arabije" Davida Leana koji je film prvotno trebao i režirati, nakon čega je u igri za režiju bio i Michael Cimino, ali je odbio shrvan financijskim promašajem povijesne produkcije "Vrata raja". Donaldson nije Lean (ni Cimino), ali režirao je film "leanovski" podmirujući slikovnu epičnost i karakternu nijansiranost.
Likovi Fletchera i Bligha znatno su kompleksniji u ovoj podcijenjenoj verziji, posve zanemarenoj u Oscar nominacijama za razliku od prethodnih (prva je osvojila zlatni kipić za najbolji film, druga bila nominirana u toj kategoriji). Oni su manje crno-bijeli, posebice kad se odnos među njima počne zaoštravati na britanskoj ekspediciji za nabavku kruhovca na Tahitiju.
Bligh nije stopostotni sadistički negativac u interpretaciji Hopkinsa koja je navijestila oskarovsku veličinu ovog glumca (od "Kad jaganjci utihnu" do "Oca"). Bolt i Donaldson pokazuju razumijevanje za Bligha kao i romantičnog junaka Fletchera razapetog između odanosti prijatelju/mornarici i slobode/ljubavi.
Priča je u flešbekovima ispričana iz perspektive Bligha dok sud istražuje kako je izgubio brod, ali karakterna perspektiva je veoma izbalansirana i prezentirana govorom tijela u slučaju Fletchera kojeg Gibson glumi s osjećajem za introspekciju lika, kao "madmaxovskog" čovjeka od malo riječi, iako se nalazi u drami a la "Godina opasnog življenja".
Postupke obojice gledatelj razumije. S jedne strane, Bligh je ovim putovanjem pod svaku cijenu želio stvoriti ime za sebe prije nego ostari, uključujući i prolazak preko olujnog rta Horn koji sugerira nadolazeće oluje. On tvrdoglavo zastupa pomorski red koji se sve više kosi s neredom posade (neke od članova igraju onomad nepoznati Liam Neeson, Daniel Day-Lewis, Bernard Hill...), zbog čega poseže za njihovim kažnjavanjem u vidu bičevanja itd.
S druge strane, Fletcher je željan avanture i slobodnijeg životog stila bez tipičnih stega ondašnjeg vremena, a sve to pronalazi na rajskom Tahitiju, naročito kad se zaljubi u domorotkinju Mauatuu. Jaz među njima sve je veći, razdor sve dublji, kao i Blighovo nerazumijevanje ljudske prirode.
Za Bligha je odnos Fletchera i Mauatue puka "mladenačka strast", ali njihova privlačnost i povezanost je dublja od toga, što se osjeti zahvaljujući magnetskoj kemiji Gibsona i Vernette. Fletcher nije "izgubio glavu" za Mauatuom, nego i srce koje mu ostaje na Tahitiju kad se opet otisne na pučinu i suoči s Blighovim bespoštednim treniranjem discipline.
Flešbekovska struktura filma na trenutke razbija dinamiku, no služi kao kontrast između britanske autoritativnosti/dužnosti i tahićanske bezbrižnosti/slobode, civilizacije i divljine, kad se u kadru na sudu ukaže admiral Hood (Laurence Olivier) i bude suprotstavljen prizorima Fletcherova nanošenja tahićanskih tetovaža na razgolićeno tijelo koje, svježe, peku ako se ogrnu službenom mornarskom odorom.
Kontrast je istaknut i u Vangelisovoj melankoličnoj glazbi koja atmosferički i egzistencijalistički savršeno reflektira "Bounty" i vraća gledatelja u prošlost 1787., kao što je reflektirala i "Blade Runnera" i odvodila nas u budućnost 2019. godine. Sjeta od pogleda u tropski zalazak sunca, hladan znoj Bligha u vrelini Tahitija, usamljenost i čežnja za domom usred oceana...
Vangelisova glazba utjelovljuje more, njegov zov, šum, miris. Muzika oslikava i preslikava nepregledno morsko prostranstvo gdje se bonace izmjenuju s burama i olujama kad se beskrajno nebo namršti i vjetar podigne valove. "Bounty" je upravo film o tome – bonacama i olujama ljudskog srca.