StoryEditor
Film & TVCINEMARK RETRO(PER)SPEKTIVA

‘Betty Blue‘: Do posljednjeg uzdaha

27. siječnja 2022. - 10:33

Upravo je nevjerojatno da su mnogi kritičari jednodimenzionalno otpisali "Betty Blue" ("37°2 le matin", 1986.) redatelja Jean-Jacquesa Beineixa kao seksploatacijski film, fokusiran isključivo na atribute tadašnje glumačke debitantice Beatrice Dalle. Kritičari od glumičinih grudi i stražnjice očito nisu vidjeli ništa drugo, kao ni kritičarke, feministički uvrijeđene zbog frekventne razgolićenosti protagonistice.

Recepciji filma sigurno je kumovala i činjenica da je Beineix ("Diva") bio predstavnik odvojka francuske kinematografije "cinema du look", svojedobno mrskog mnogim kritičarima zato što su njegovi vodeći redatelji, on sam, Leos Carax ("Dečko upoznaje djvojku", "Zla krv") i Luc Besson ("Podzemlje", "Nikita"), stavljali naglasak na ekspresionističku vizualizaciju/stilizaciju ispred realistične psihologije/karakterizacije redovito marginaliziranih likova, njihovu povišenu dramu naspram prizemljene itd.

FILM: Betty Blue; romantična psihološka drama; Francuska 1986. REŽIJA: Jean-Jacques Beineix ULOGE: Beatrice Dalle, Jean-Hugues Anglade OCJENA: *****

"Cinema du look" bio je "made in France" odgovor na spotovsku estetiku Hollywooda osamdesetih ("Blade Runner", "Flashdance", "9 ½ Weeks", "Highlander"...), a ustvari "šminkerski", multikolorirani produžetak francuskog "novog vala" u kojem je stil također prednjačio nad sadržajem, tj. labavom pričom, ali to se često zaboravlja zbog čvrstog artističkog integriteta Jean-Luca Godarda, Francoisa Truffauta i "novovalne" ekipe.

Dok su neki filmovi ovog pravca više naginjali hollywoodskom neonu (Bessonov "Subway"), "Betty Blue" je na zlatnoj sredini između "new wave" i "cinema du look" tendencija, svojevrsni "Do posljednjeg daha" za osamdesete, presvučen iz crno-bijele boje u "full-color" i svučen do gola kao nasljednik erotske art drame "Posljednji tango u Parizu", suvremenik "Devet i pol tjedana" i vjesnik budućih seksualno nesputanih festivalskih ostvarenja ("Sanjari", "Požuda, oprez", "Adelin život"...).

Beineix započinje film svojedobno kontroverznom petominutnom scenom seksa titularne Betty i Zorga (Jean-Hugues Anglade), lako moguće neglumljenog, odnosno pravog. "In medias sex" početak sugerira da se odnos Zorga i Betty temelji na požudi. "Znao sam Betty tjedan dana. Tucali smo se svaku večer. Prognozirali su oluju", govori narator Zorg. Tek tjedan dana kasnije on i Betty se prvi put vide po danu, a njihova romansa bit će olujna.

U trenucima kad im sunce šalje poljupce, prije zatišja pred buru, jasno je zašto se Zorg zaljubio u Betty. "Samo bi je ljubio i mazio koliko nam mjehur dopusti", pripovijeda Zorg dok pijuckaju i vode ljubav. Netko za Betty kaže "Malo se djevojaka može odijevati tako ležerno"... "i biti seksi", dodajmo. Dovoljno je da Betty, crnokosa, crvenih usana, odjene malu plavu pregaču.

Boje su presudne u kultnom filmu jedne generacije koja nije generacija autora ove retro(per)spektive, ali to ne znači da ne može prepoznati njegovu kultnost. Uporaba boja je izvedena isključivo prirodno, bez umjetnog osvjetljenja, pojačavanja kolor filtera i tome slično zahvaljujući Beineixu i njegovom direktoru fotografije Jean-Françoisu Robinu.

Primjerice, njezine naušnice su crvene dok u srednje krupnom planu liže zeleni sladoled na štapiću. Mercedes je boje limuna, a bungalove na plaži Betty i Zorg bojaju u pink boju kojom će ona proliti auto njihova vlasnika (Claude Confortes) kad je uhvati žuta minuta. Šarene boje oslikavaju Betty kao strastvenu, spontanu, slobodoumnu i nesputanu djevojku.

Plava, "blue", boja obližnjeg oceana, tuge i njezine duše polako će postajati dominantna u filmu čije su scene seksa, u paketu s golotinjom, također prirodne, ne iznuđene i iskalkulirane samo kako bi se Dalle razgolitila. Film je seksualiziran, a ne seksploatacijski i Anglade je gotovo jednako nag u kadru kao i Dalle. Ako je ona seksualni objekt, to je onda i on.

Na koncu, Bettyna duša je jednako razgolićena poput njezina (remek)tijela, čak i razgolićenija, posebice u drugom dijelu filma, kad se presele iz zapaljenog bungalova u grad, kod njezine prijateljice Lise (Consuelo de Haviland) i vlasnika pizzerije Eddyja (Gerard Darmon).

Beineix ne snima samo putenu kožu žene koja izgleda kao savršeno otjelovljenje muške (Zorgove) fantazije, već s Dalle ulazi pod njezinu kožu i otkriva emotivno ranjivu i mentalno fragilnu, nestabilnu osobu, skrivenu ispod temperamentne "femme fatale" vanjštine.

Izvorni naslov filma, snimljenog prema istoimenom romanu Philippea Djiana, odnosi se na jutarnju temperaturu trudne žene, a histerične i psihotične promjene raspoloženja i erupcije vulkanske Betty sve su češće i polako vode u (auto)destrukciju i ludilo, što se ubrzava kad ne uspije zatrudnjeti i počne čuti glasove u glavi.

U odnosu na 120-minutnu kinoverziju, integralni, trosatni "director's cut", dostupan u preostalim videotekama poput splitskog "Matrixa", izbalansirao je tjelesno i mentalno, eros i thanatos, opsesivnu erotsku romansu i psihološku dramu u dirljivu ljubavnu tragediju, podjednako seksualnu i senzualnu, koja udara na osjetila – portret jedne intenzivne (meta)fizičke ljubavi i psihički rastrojene žene.

Doista, Betty voli Zorga kojeg je probudila u seksualnom i kreativnom smislu kao muza i prilično je jasna kad veli da "ne traži samo jebača". "Volim te, volim ga", vikat će na sav glas kad se voze u kamionetu prema gradu dok ih sunce nježno ljubi kroz krošnje stabala.

Ona želi da on uspije kao pisac, pretipkavši sve njegove književne pisanije za potencijalno izdavanje ("Trebao bi pisati, a ne ličiti") i fizički napada izdavača porezavši ga češljem kad otpiše njegove spisateljske sposobnosti, što je nastavak na "scenu" s ubadanjem prezahtjevne gošće vilicom u Eddyjevu restoranu.

I Zorg voli Betty i od polovice filma je definitivno ne gleda samo kroz prizmu tijela, ako ju je tako gledao na početku. Istina, predugo je ignorirao znakove njezine mentalne bolesti, no nije je napustio kad je počela prolaziti emotivni pakao i razbijati staklena vrata šakom, pače smirivao ju je zagrljajima i riječima utjehe, niti prevario s napaljenom Annie (Clèmentine Cèlariè) koja je htjela da je oralno zadovolji u trgovini među voćem.

Najromantičnija scena dolazi u trenutku kad Betty ošiša kosu nakon mentalnog sloma i sjedi za stolom razmazane šminke poput tužnog klauna, nakon čega Zorg razmaže gustu juhu iz teće po svom licu da budu isti, a i njegova finalna gesta također je čin ljubavi. Jedan od najkultnijih francuskih filmova osamdesetih je ljubavna priča do posljednjeg (uz)daha.

Besson iz budućnosti

Vlasnik bungalova s bradatim imidžom izgleda kao Besson iz budućnosti, cca 2000-ih. Sličnost je doista frapantna, a s njome u paketu čovjek se zapita što bi "budućnosni" Besson rekao "Betty Blue" Beineixu. Moguće da bi mu priznao da je, kad se podvuče crta, snimio ponajbolji film "cinema du looka".

S druge strane, Dalle je bila prozivana "novom Brigitte Bardot", ali je, za razliku od nje, koja se povukla iz svijeta filma prije 40. godine, još uvijek glumački aktivna. Glumila je u filmovima Jima Jarmuscha ("Noć na Zemlji"), Michaela Hanekea ("Vučje doba"), Gaspara Noea ("Lvx Æterna")..., a iznimno pamtljivu ulogu ostvarila u hororu "Carski rez".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. svibanj 2022 19:56