Vaterpolo je jedan od najmanje zastupljenih sportova na filmu. Talijanski “Palombella Rossa”, mađarski “Children of Glory” i francuski “Shiny Shrimps” rijetki su filmski predstavnici vaterpola, a samo se potonji približio klasičnom sportskom filmu hollywoodske recepture.
Jednako tako, sportski film je najslabije zastupljen žanr u španjolskoj kinematografiji pa nije čudno da smo dosad u hrvatskim kinima gledali samo triatlonsku “rockyjevsku” dramu “100 metara”. Film “42 sekunde” (“42 segundos”) utoliko je dvostruki raritet – španjolski “sports movie”, i to na temu vaterpola.
Kao da to već nije dovoljno zanimljivo, u filmu snimljenom prema istinitoj priči jednu od tri glavne uloge igra Tarik Filipović, onu trenera Dragana Matutinovića, a tu je i Jaime Lorente, poznat kao Denver u španjolskoj hit-seriji “La casa de papel”. Tarik i Denver u istom kadru, prilično neobično, ali i interesantno.
Sekunde iz naslova filma odnose se na vaterpolsko finale između reprezentacija Španjolske i Italije na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Naime, Španjolce su svega 42 sekunde dijelile od Olimpijskog zlata. Napeta finalna utakmica je sportsko-filmski dojmljivo rekreirana, a dotad “42 sekunde” kroniciraju sve što joj je prethodilo.
Poetički podvodni kadrovi otvaraju film u svrhu oslikavanja traume jednog od igrača, Manela Estiartea (Álvaro Cervantes), nakon čega se brzo prelazi na stvar. Međunarodni olimpijski odbor odabrao je Barcelonu za mjesto održavanja Olimpijskih igara i španjolska vaterpolska reprezentacija je pod velikim presingom da se ne osramoti kod kuće, posebice što njezini vaterpolisti nisu u najboljoj formi.
Savez postavlja hrvatskog izbornika Matutinovića na čelo reprezentacije, a ovaj prihvaća izazov. Jer, trenutno najjaču talijansku momčad vodi srpski izbornik Igor Popović (u stvarnosti legendarni hrvatski trener Ratko Rudić, rođen u Beogradu). “Vaše zemlje ratuju, mislite li da vas to čini još većim suparnicima?”, pita novinarka Matutinovića na presici na kojoj će on nazvati Popovića “nesposobnim”.
Balkanski rat devedesetih spomenut je u par navrata, ali sportska drama neće biti pretvorena u političku zahvaljujući redateljima Alex Murrull i Dani de la Orden (nedavno smo u kinima gledali njegovu romantičnu komediju “Dok nas vjenčanje ne rastavi”). Fokus je na spartanskim pripremama španjolskih vaterpolista za Olimpijadu, od trčanja uzbrdo po zabijeljenim planinskim serpentinama, do treninga s deblima na snijegu, po uzoru na “Rockyja IV”.
Među likovima vaterpolista izdvajaju se Manel i Pedro Garcia Aguado (Lorente) koji nisu psihološki duboki, no su skicirani taman toliko da gledatelj može za njih navijati, ako ne i poistovijetiti se s njima. Filipović je jednako uvjerljiv kao španjolski glumci dok glumi na stranom jeziku i ovo mu je dosad vjerojatno najbolja filmska uloga.
Matutinović je zaslugom Tarika slojevitiji lik od vaterpolista koji se najbolje osjećaju u bazenu, gdje nema puno mjesta za njihovo gdjekad stereotipno ponašanje. Stereotipa ne nedostaje u filmu “42 segundos”, dramskih i sportskih, no redatelji u scenama utakmica umiju izvući maksimum fino kontrolirane žanrovske napetosti i uzbuđenja, naročito u finalu.
Italija pokazuje “najbolju obranu turnira” i Španjolcima nije lako zabiti gol. A kad ga zabiju, redatelji nadahnuto posežu za “slow motion” kadrovima odbijanca lopte od površine vode prije nego završi u mreži i pronalaze razloge za pobjedu u porazu. Španjolska je 1992. osvojila srebro, ali film podsjeća da je četiri godine kasnije ostvarila san. Došla je do zlata u Atlanti igrajući protiv Hrvatske.