Tetovaže na mišićavom tijelu zatvorenika Jacoba zvanog Money, njegovim prsima, leđima i rukama, privlače pozornost od prvog kadra nezavisnog, niskobudžetnog američkog filma “Shot Caller“ ili “Zakon jačeg“. Jedva da prepoznajemo danskog glumca Nikolaja Coster-Waldaua u neustrašivoj ulozi tog opakog tipa koju bi prije igrao jedan Viggo Mortensen, može i Tom Hardy. Glumčeva fizička transformacija je izvanredna – propisno je ojačao da bi gotovo mogao konkurirati Stalloneu za ulogu u zatvorskom filmu “Iza brave“, nabacio mišiće kažnjeničkog štemera i oslobodio se imidža ljepuškastog frajera iz “Igre prijestolja“.

No, razmjeri Coster-Waldauova preobražaja od Jacoba do Moneyja dolaze do punog izražaja tek kad redatelj specijaliziran za zatvorske ili zatvorski orijentirane filmove Ric Woman Waugh (“Prijestupnik“, “Doušnik“) posegne za “flashbackovima“ i vrati se deset godina ranije u životu glavnog lika. Sadašnjeg nabildanog i tetoviranog osuđenika s uličnim nadimkom Money upoznajemo kao njegovu krajnju suprotnost - mršavog i plahog obiteljskog/poslovnog čovjeka, mešetara s Wall Streeta na partiji košarke s prijateljima u pauzi od tržišnog biznisa u odijelu.

Sve će promijeniti Jacobova vožnja u pijanom stanju kad, nakon večere sa suprugom (Lake Bell) i još jednim parom, prođe kroz crveno svjetlo i izazove sudar sa smrtnom posljedicom (pogibija prijatelja). Za to Jacob dobiva kaznu od više godina zatvora, gdje će biti s “kapitalcima“, najgorima od najgorih. U zatvor ulazi kao žgoljo, ali shvaća da mora pokazati zube kako bi opstao u “tko jači, taj tlači“ svijetu, stoga ubrzo upada u tučnjavu s nekim crncem i priklanja se bjelačkoj bandi, spreman uprljati ruke da preživi i zaštiti obitelj vani.

“Svi smo bili nečiji anđelčići, ovo mjesto nas sili da budemo ratnici ili žrtve“, govori vođa bande Bottles (Jeffrey Donovan). Jacob je odabrao da bude ratnik. Jedan rez s Jacoba u samici strogog zatvora na njegovu buduću inačicu definiranu tetovažama i mišićima uspješnog zatvorskog “survivala“ izvrsno sumira Dančevu transformaciju. Međutim, nije sve u tjelesnome. Coster-Waldauova metamorfoza je psihička koliko i fizička, ponajprije mentalna i emotivna - on se uvukao i pod kožu i u glavu institucionalizirana lika, zaključanog i izoliranog od najdražih, koji se pomirio sa svojom situacijom da njegova supruga i sin moraju krenuti dalje bez njega i zaboraviti ga.

Ovo je dosad najbolja uloga njegove karijere, superiornija i izvedbi u “Drugoj šansi“ Susanne Bier. U dualnoj ulozi kažnjenika i obiteljskog čovjeka, glumac je naš vodič kroz - u osnovi - priču o opstanku, samo što se taj opstanak odvija u zatvoru koji je, “nota bene“, rijetko kad izgledao ovako animalistički instiktivno i brutalno, s odlukama donesenim u očima u svega nekoliko sekundi. Primjerice, da Jacob po nalogu Bottlesa smakne cinkaroškog zatvorenika i u trenu izgubi nekadašnjeg sebe, otisnuvši se na put bez povratka na staro, ma koliko se mi nadali da će se nekako uspjeti iskobeljati iz kriminalističkog miljea i vratiti u normalu, investirani u lik upravo zbog Coster-Waldaua.

Bliske borbe režirane su ekstremno eksplicitno, bez pardona, a zatvorski život je autentičan i detaljiziran, redateljski i glumački (Joe Berenthal, Holt McCallany), čak i u usporedbi sa sjajnim “Prorokom“ Jacquesa Audiarda, canneskim pobjednikom kojemu “Zakon jačeg“ nije toliko inferioran unutar šireg “prison movie“ žanra. Naime, “Shot Caller“ nominalno jest zatvorski film, ali osvježava žanr time što je istovremeno i “survival movie“ i karakterna studija i krimi-triler.

Zahvaljujući “ping-pong“ naraciji i montaži na relaciji sadašnjost-prošlost, priča se odvija iza i ispred brave, posebice ako se uzme u obzir Moneyjev izlazak iz bukse na uvjetnu slobodu s obvezom obavljanja još jednog posla za šefa zatvorske bande (preprodaja oružja), iako bi htio ostati čist. Određena videotečna generičnost u tom krimi-trilerskom segmentu remeti dramsku snagu filma, no “Zakon jačeg“ je i unatoč tome još uvijek prilično jak žanrovac. Treći i najjači dio Waughove neslužbene zatvorske trilogije.