Održan u ovo ljetno doba prije okruglih 50 godina, Woodstock je smjesta ušao u povijest. Ovaj rock festival privukao je davne 1969. najveću masu ljudi ikad okupljenu na jednom mjestu. Organizatori su očekivali 200 tisuća duša, a ta brojka je više nego podvostručena.
Rijeke mladih su se slijevale prema gradiću Bethelu u državi New York, na farmu Maxa Yasgura od nekih 600 hektara kao mjesto održavanja megakoncerta, dok nepreglednu ledinu na koncu nije okupiralo približno pola milijuna ljudi.
Ipak, tko zna bi li Woodstock tako snažno odjeknuo u ehu popkulture da nije bilo Oscarom nagrađenog dokumentarnog filma "Woodstock: Three Days of Peace and Music" (1970.) Michaela Wadleigha koji je zacementirao koncert kao kulturološki/društveni fenomen i podigao ga do razine povijesnog mita.
"Woodstock" je Woodstocku dao lice, glas, stas, formirao njegovu sliku i ton. Film je postao dokument ne samo glazbene (rock) povijesti. Zamrznuo je cijelu jednu (hipi) generaciju u vremenu i prostoru, čitavu američku naciju.
Wadleighov film, svojevrsna arheologija u realnom vremenu, ostao je pohranjen u analima kinematografije i društva kao jedna od ključnih vremenskih kapsula šezdesetih, filmsko utjelovljenje i studija kontrakulture.
To je jedan od najboljih američkih dokumentaraca svih vremena i ponajbolji dokumentarac o Americi uopće. Americi kakve više nema. Ovo je film o muzici i politici, poznatim glazbenicima i "običnim" ljudima. Vjerojatno ne bi bio takav da se Wadleigh fokusirao samo na ono što se odvijalo na pozornici, premda je i na bini bilo politike.
Recimo, kad je Country Joe McDonald zapjevao antivijetnamsku/antiratnu pjesmu "I Feel Like I’m Fixin’ to Die Rag", a tamnoputi Richie Havens "Freedom" koja i danas u eri novovjekog rasizma može odzvanjati kao vapaj za slobodom afroameričkog naroda.
Srećom, Wadleigh je prepoznao društveno-politički kut koncerta koji se odvijao paralelno s ratom u Vijetnamu. Woodstock je predstavljao kontru Vijetnamu. S jedne strane rat, s druge mir, suprostavljeni kao na šljemu vojnika Jokera u Kubrickovu "Full Metal Jacketu". Puške i djeca cvijeća. Guns and roses.
Vijetnam je nemoguće izbiti iz glave dok se gleda film. Ako zaboravite na McDonaldovu pjesmu, na Vijetnam će vas podsjetiti sredovječni čovjek zaslužan za prijenosne toalete, rekavši kako mu je jedan sin tu negdje u gužvi, a drugi tamo leti helikopterom.
U Wadleighov kadar povremeno doleti helikopter, "trade-mark" američkog vojevanja u Vijetnamu. Međutim, gladnu i pokislu svjetinu u "vijetnamskom" blatu do koljena helikopter "bombardira" hranom i odjećom. A svjetina se okupila za "tri dana mira i glazbe", i ničeg drugog.
Ako je Woodstock bio nekakav protest generacije, bio je to najmirovniji protest ikad koji je ulijevao nadu i optimizam složnošću mase i koegzistencijom ljudi svih rasa i boja.
Naravno, bilo je i onih stanovnika koji su negodovali zbog okupljanja i drogiranja, ali prednjačili su pozitivni komentari. "Moramo biti ponosi na klince", kaže muškarac u policijskoj uniformi. Svakojake prizore je uhvatio Wadleigh s desetak kamera.
Imamo policajca koji jede sladoled, napade panike zbog gomile, upozorenja o lošim "tripovima", satove yoge, klizanje u blatu, pozivanje roditelja na telefon, vođenje ljubavi na livadi, golišavo kupanje, pozive za ženidbe i porode u "backstageu"...
Krasan je trenutak, definitivno jedna od najljepših scena filma, kad John Sebastian izvodi nježnu baladu "Younger Generation", a kamera unaokolo pozornice pronalazi mlade roditelje i njihovu nagu dječicu kao simbol nevinosti.
Inventivna montaža Thelme Schoonmaker i Martina Scorsesea (da, njega!) napravila je lavovski posao uz Wadleighovu nadahnutu režiju koja nas je preselila na Woodstock i pospješila da film bude istovremeno masivno i intimno iskustvo, kad je kamera uperena samo u izvođača (npr. Joan Baez), toliko blizu da vidimo kako nema gornje zube (Havens).
S obzirom na ogroman broj snimljenih sati, Scorsese je predložio korištenje tada svježe tehnike tzv. podijeljenih ekrana koja je simultano, iz dva ili tri ugla, omogućavala projekciju koncertnih izvedbi i reakcija publike ili istovremeno držanje članova benda u krupnijem planu.
Istodobno smo gledali energičnog Joea Cockera kako svira gitaru prstima u prazno pjevajući prepoznatljivom glaščinom "With a Little Help From My Friends" i njegovog gitaristu kako to radi za pravo. Kad je nastupio gitaristički virtuoz Carlos Santana, u igri su bila i tri ekrana.
Tako, vidimo, među ostalim, Santanu u središtu kadra i reakcije neke djevojke u lijevom i desnom dijelu ekrana, publiku, njegova briljantnog bubnjara Michaela Shrievea i još jednog člana benda. Ili trostruku projekciju Shrievea u zanosu rasturanja bubnjeva na "Soul Sacrifice".
Podjeljeni ekrani nalik kaleidoskopskim projekcijama stvarali su ekstra osjećaj psihodelije, tripa, posebice kad su akteri koncerta uhvaćeni u odsjaju crvenog ili plavog neonskog svjetla. "Split screen" je iskorišten i kao kontrapunkt, zrcalo kontrakulture koja je doživjela vrisak generacije glasom Janis Joplin i gitarom Jimija Hendrixa.
Nastup jednog od najvećih bogova gitare zatvara "Woodstock", konkretno njegova psihodelična hard 'n' heavy solaža američke himne "The Star-Spangled Banner" koja je do maksimuma odvrnutih pojačala distorzirala zvuke rata u Vijetnamu.
Tad su već mnogi otišli ili odlazili kućama i ostavili poljanu polupraznu, ali Wadleigh, Schoonmaker i Scorsese rade montažni obrat i ubacuju kadrove masovnog početnog okupljanja. Da se duh Woodstocka uhvati još jedan, posljednji put i zapamti za vjeke vjekova.
Najbolji nastupi
Teško bi bilo odabrati najbolje izvedbe na Woodstocku iz filma, regularne ili redateljske verzije. Ali, recimo da bi na osobnoj listi najviše prednjačili Hendrix, Cocker, Santana, Ten Years After ("I'm Going Home"), The Who ("See Me, Feel Me"), Sly & the Family Stone ("I Want To Take You Higher")...
Jugoslavenski Woodstock
Igrani filmovi o Woodstocku se baš i nisu snimali, baš zato što je uspjeh Wadleighova dokumentarca teško ponoviti. Jedan od rijetkih primjera je "Taking Woodstock" Anga Leeja. Najbliže što se naša regija približila Woodstocku jest "Koncert kod Hajdučke česme" Bijelog dugmeta iz 1977. godine.