StoryEditor

Velemajstorice ženskog pisma

Piše PSD.
24. ožujka 2011. - 12:59
Izvođač:
PJ HARVEY
Album: Let England Shake
(Island – Universal Music Croatia)
Ocjena: **** 1/2

Čudna je stvar domoljublje, a još čudniji načini na koje se ono iskazuje. Recimo, Engleskinja PJ Harvey svoju je (još jednu) posvetu zavičaju složila kao duboko emocionalnu zbirku skladbi koje propitkuju odnos između patriotizma, velikih nacionalnih tema, ratova s neizbježnim krvavim ishodima, geopolitičkih kurenata...
Pjevan u visokom registru - baš kao i prethodni “klavirski” album White Chalk – materijal u lijepom broju skladbi ima jedan gotovo vodviljski ton koji u naslovnoj temi naglašava ksilofon i “antikni” melotron, no namjere PJ su sve samo ne vodviljski neozbiljne i šaljive. Kao suprotnost oporom i višeznačnom tekstu, ratnim dobošima i trubama koje označavaju juriš lake konjice “crvenih mundira” te sarkazama u naslovima poput The Glorious Land, stoje sjajne i često nježne melodije, emocionalan vokal te senzacionalni aranžmani koje je savršeno odradio uglavnom samo trio multiinstrumentaista: PJ, John Parish i Mick Harvey.

Skladba On Battlefield Hill znakovita je za cijeli album budući da objedinjuje lirsku melodiju, opori tekst - s uvjerljivim živim slikama bojišta na kojemu se, kako veli PJ, i osamdeset godina nakon boja u rovovima ćuti mržnja – te čudesan vokal koji bi na trenutke mogao proći i kao nepoznati tonski zapis Kate Bush u najboljem izdanju. Baštineći atmosferu i nježne melodije od prethodnog albuma, Let England Shake je otišao korak dalje sa svojom sjajnom zvučnom slikom koja je na trenutke “caveovska” (zaboga, ipak je tu Mick Harvey) i novovalna (u skladbi poput Bitter Branches), ponegdje naslonjena na retro obrasce (poput skiffle gitara koje su, baš kao i izravna posudba iz Cochranova Summertime Blues, ozračile The World That Maketh Murder) ili s pravim štihom šezdesetih (koji All And Everyone gura u srodstvo s temama Procol Harum sa Salty Doga).

U fascinantnoj skladbi England PJ Harvey je pak spjevala osebujnu nacionalnu himnu lišenu jeftine patetike i bilo kakve uobičajene domoljubne petparačke “himničnosti” dok se u ništa slabijoj žalopojki Hanging In the Wire još jednom pozabavila prizorima s ratišta: ovoga puta sablasnom “ničijom zemljom” između rovova i bodljikave žice s neke od klaonica Prvog svjetskog rata. Na istom je tragu i zaključna The Colour Of the Earth koja donosi bolna prisjećanja starog ratnika na pale drugove koji su danas tek hrpa kostiju i podsjetnik na dan kada je zemlja bila “boje krvi”.

Skladba je odličan finale zaokruženog (konceptualnog) albuma sjajnih tekstova i veličanstvene glazbe kojima je PJ Harvey još jednom potvrdila svoj zasluženo visoki rejting.

 

Izvođač:
LUCINDA WILLIAMS
Album: Blessed
(Lost Highway)
Ocjena: **** 1/2

Deseti studijski album Lucinde Williams namjerno sam gurnuo na dva tjedna “sa strane” prije onog konačnog recenzentskog preslušavanja. Priznajem, nije to možda fer prema drugim albumima koji nemaju tako povlašten tretman “prava na drugo mišljenje”, no a) Lucindu odveć volim i cijenim a da albumu koji mi je na prvo slušanje ostao nekako “visiti u zraku” ne bih dao još jednu priliku, b) riječ je o jednoj od najboljih (najboljoj!) kantautorica americane koja zaslužuje oposebnu pažnju te c) album sam ionako “skinuo” tjednima prije negoli je i službeno objavljen te poslan u trgovine.

I pogodio sam. Naime, moja početna suzdržanost prema albumu posve se istopila. Blessed je naprosto album kojemu treba malo vremena, odnosno opetovanih slušanja, da bi – pa ma koliko se činio jednostavan i realiziran na dah – bljesnuo punim sjajem. Odnosno, da bi se otvorio u svoj svojoj raskoši sjajnih duboko osobnih i emocionalnih tekstova, delikatnih melodija, vrhunske realizacije, savršenog balansa roots rocka, countryja i bluesa te ništa slabije produkcije (koju ponovno, uz pomoć Erica Liljestranda i Toma Overbyja, potpisuje Don Was).

Što su uradili u studiju – gdje se okupilo vrsno i šaroliko društvo poput Costella, Grega Leisza, Ramija Jaffeea, Mathewa Sweeta... - jasno je već nakon šestominutne uvodne teme Buttercup koja, poput gmaza u zimskim uvjetima, polagano gmiže čarobnim zvučnim krajolikom Lucindine americane. “Bluesy” gitarski naglasci, lijene akustične gitare, jecaji hammonda B3 koji dominiraju u aranžmanima koji poput koprene od tila ovijaju uvjerljivi opori vokal Lucinde u ljubavnim baladama (ili pak u jedinoj eksplozivboj “rokiji” pettyjevskoj Ugly Truth), tvore savršenu sliku cjeline u kojoj svi sastojci liježu na pravo mjesto.

Blessed je možda jedan od najboljih albuma u ukupnoj diskografiji Lucinde Williams, ali također i album koji pomaže definiranju roots rock/alter countryja kao jednog od najintrigantnijih žanrova američke glazbene scene na pragu novog desetljeća.
item - id = 127870
related id = 0 -> 481572
related id = 1 -> 481570
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. listopad 2021 14:20