“Duh se vratio.“ – “Ukleta kuća“ (2017.)
Zaustavljena u vremenu, kuća obitelji Marrowbone iz španjolskog horora “Ukleta kuća“ redatelja Sergija G. Sancheza naizgled je klasični primjer žanrovske tipologije. Za početak, ovo “zaustavljena u vremenu/više od 30 godina“ treba shvatiti “ad literam“ prilikom useljenja u titularnu ukletu kuću. Radnja filma nije direktno naznačena, no vijesti o slijetanju na Mjesec i fotografija Nixona smještaju ga na sami konac šezdesetih. Znači, prikladno u vrijeme kad su horori o ukletim kućama inicijalno počeli opsjedati kina (“House On Haunted Hill“, “13 Ghosts“, “The Innocents“, “The Haunting“) nakon prvih znakova opsjednuća u četrdesetima (“The Uninvited“ kao “Rebecca“ s duhovima).
Film izvornog naslova “Marrowbone“ nameće se kao starinski ili staromodni horor, i to je okej. Takvi su bili “Uljezi“ Alejandra Amenabara i “Sirotište“ J.A. Bayone. S drugim filmom “Ukletu kuću“ vezuje ime producenta Alvara Augustina i scenarista Sancheza, ovdje prvi put u ulozi režisera. To je ta španjolska škola horora postojane emotivne jezgre, ominozne atmosfere i škripe ukletih kuća, sporogoreće jeze nauštrb brzih “boo“ scena, okretnih preokreta i orkestracije “scary“ prizornosti za gledanje kroz prste ili poluzatvorenih očiju u najpovišenijim trenucima.
“The Others“ i “El Orfanato“ su superiorniji filmovi, no i “Marrowbone“ ima svojih aduta za namirivanje fanova hororaca, ali i ljubitelja festivalaca. Temelji ove uklete kuće su dramski, a horor je sagrađen i zagrađen u zazidanom potkrovlju. Slušamo priču britanske familije koja se doseljava iz Engleske u Ameriku, u majčinu kuću iz djetinjstva, dosta udaljenu od najbližeg sela. Razlozi isprve nisu posve jasni, no sluti se da su pobjegli od nekoga ili možda nečega.
“Kad prijeđete ovu crtu sva sjećanja će nestati“, majka Rose (Nicole Harrison) uvjerava djecu, Jacka (George MacKay; “Kapetan Fantastični“), Jane (Mia Goth; “Nimfomanka“), Billyja (Charlie Heaton; “Stranger Things“) i Sama (Matthew Stagg). Na početku se čini da su djeca zaboravila prošlost, ostavila tamu traume iza sebe i okrenula novu stranicu života, sprijateljivši se s djevojkom Allie (Anya-Taylor Joy; “Podvojen“) iz susjedne kuće na brdu u koju se Jack zaljubljuje.
Međutim, majka oboli od teške bolesti i traži od Jacka obećanje da će se skrivati dok ne navrši 21 godinu kako mu ne bi mogli oduzeti braću i sestru, a idilu nepovratno razbije metak iz puške koji će pogoditi i raspuknuti prozor kuće. Hitac je ispalio njihov otac od kojeg su pobjegli, ubrzo (nakon što se “otkrije istina o njemu“) opisan kao “blago rečeno okrutan“ i “čudovište“. Sanchez zacrnjuje scenu u formi “blackouta“ i uskraćuje publici vrhunac, tj. epilog susreta djece s naoružanim ocem te gura radnju šest mjeseci naprijed u smjeru (na prvi pogled) klišeiziranog natprirodnog horora.
Bolest je oduzela majku, a primarni strah maloga Sama od odraza vješalice u zrcalu kad je tek ušao u kuću sad je dobio obrise opipljive bojazni od duha. Sam prijavljuje Jacku kako je čuo zvukove iz zrcala i da je to duh, no najstariji brat uvjerava mališana kako ga nema već mjesecima. Ali, ipak, za svaki slučaj oni prekrivaju sva zrcala u kući “prije nego duh izađe“, posebno najveće, rascijepljeno poput onog prozora kad ga je ranio metak iz puške. Nadnaravna strava (duh) tu se počinje boriti s realističnom dramom (obitelj) tko će držati “sva četiri kantuna“ uklete kuće.
Ili barem Sanchez želi da tako izgleda. Tavan je zlokobno zazidan i nešto curi sa stropa, što Jack pokušava prekriti bijelom bojom. Vizualno već elegentna režija postaje trilerska i hororska u najužem žanrovskom smislu. Veoma je napeto režirana scena kad Jack daje Jane da umjesto majke potpiše vlasničke dokumente i lažira njezin potpis za lokalnog odvjetnika Toma (Kyle Soller) koji bi se mogao - i hoće - popeti na kat i otkriti da je ova mrtva. “Potpiši“, Jack požuruje Jane.
Izvrstan prizor ključanice u krupnjaku kroz koju vidimo Sama definira ovaj tip horora u jednom kadru, a jeza raste prilikom igre Jacka i ostatka u stilu “Čovječe, ne ljuti se“. Kockice se prosipaju po podu i jedna pada niz stepenice, u mrak koji bojažljivi Sam osvjetljava s baterijom u drhtavoj ručici, a iz kojeg će malo kasnije netko/nešto uhvatiti ruku od Jane. Usklik “Duh se vratio, nikad nas neće ostaviti ni mrtav“ dolazi kao finalna potvrda žanrovske dvojnosti i podvojenosti “Uklete kuće“ na relaciji stvarno-utvarno.
Podvlače to završni obrati za 180 stupnjeva detektibilni pažljivijim gledateljima - naizgled prvoloptaški, no zapravo prilično smisleni, elaborirani pa i uznemirujući ako se u njih dovoljno udubite - mijenjajući ne samo prirodu priče, nego i tip filma, od drame do trilera/horora pa natrag opet prema drami o (odra)stanju mlade osobe pod teretom obiteljske traume i k(r)ivnje. Iluzija stvarnosti preaktivna je u filmu “Marrowbone“ da ne bismo posumnjali u nekakvo utvaranje priče o duhovima.
No, opet, na slici iz novina otac djeluje poput duha sa zabačenom plahtom preko glave da mu se ne vidi lice kad ga policajci privode zbog počinjenog zločina. U ključnoj sceni strave Sam će se od straha prekriti bijelom plahtom po glavi prilikom susreta s utvarom kad ova(j) “izleti“ iz nepokrivena zrcala. Trik je u zrcalima, zaljučila je Agatha Christie, ali i nijemi krik užasa. Strava “Uklete kuće“ šapuće iz crnoga mraka, iza lica i naličja zrcala.
Nova kraljica horora
Anya Taylor-Joy nova je kraljica horora. Ovo joj je treći uzastopni žanrovac nakon “The VVitch“, “Morgan“ i “Split“. Mlada glumica snimila je nastavak “Podvojenog“ (“Glass“), kao i “x-menovski“ superjunački horor “The New Mutants“ koji je netom odgođen s prvotno planiranog otvaranja u travnju ove godine na veljaču iduće. Navodno razlog odgode leži u potraživanju producenata da film bude još stravičniji nakon što su horori doživjeli “boom“ prošle godine.