Pažnja, pažnja: “Majka!“ je dobila opaku konkurenciju za najbolesniji, najšokantniji i najuznemirujućiji film godine koji bi širu publiku također mogao prevariti da uđe u kino privučena imenima zvjezdanih glumaca, uzvrpolji se u foteljama i iz njega izađe ne nužno poslije odjavne špice. Film pred nama ne zove se “Otac!“, već “Ubojstvo svetog jelena“. No, potpisuje ga otac “čudnog grčkog vala“ Yorgos Lanthimos, redatelj kultnog “Očnjaka“ i “Alpi“. “The Killing Of A Sacred Deer“ nema uskličnik u naslovu kao “Mother!“ Darrena Aronofskog, ali Lanthimos već u prvim kadrovima uzvikuje kako ni u drugom filmu na engleskom jeziku (“Jastog“) neće ublažiti svoju čudačku poetiku na korak do šokerske “majčinske!“ koja nije za svakoga pa tko voli - nek izvoli.

Samo će je, naprotiv, pojačati da bi istaknuo svoju samodostatnost i nacrtao upitnike u glavama gledatelja, osobito onih nesklonih njegovu opusu. “Weird(o)“ manirizmi su grčkom redatelju sada već lagano prešli naviku i znaju odbiti pa i razdražiti kad “Ubojstvo svetog jelena“ djeluje kao čudaštvo čudaštva radi (npr. interes likova za dlake ispod pazuha). Ali, opet, Lanthimos je jedan od rijetkih filmaša današnjice, kadar u jednoj sceni filma iritirati, u drugoj projicirati tjeskobu, u trećoj uznemiriti, u četvrtoj impresionirati i uopće izaz(i)vati gledatelja ili barem njegove oprečne reakcije.

Dakle, “The Killing Of A Sacred Deer“ se otvara krupnim planom srca usred operacije, ispraćenim “opernom“ glazbom kakvu u povišenim scenama koriste Von Trier i Kubrick, čiji je upliv nazočan u apotekarski preciznim, kristalno čistim kadrovima. Nakon toga kardiolog Steven Murphy (izvrsni Colin Farrell u još jednoj suradnji s Lanthimosom) i njegov anesteziolog (Bill Camp) upadaju u trivijalnu priču o satovima i njihovim metalnim/kožnim remenima. Kao i kod većine Lanthimosovih likova, Stevenov izgovor i odabir riječi je mehanički, neprilagođen, nerijetko apsurdan.

Doktor je čudak, “pacijent“, da ne rečemo sjeban. Napaljuje ga kad supruga, oftamolognja Anna (Nicole Kidman), glumi da je pod općom anestezijom i jedino tako vodi ljubav sa njom. Na gala prijemu, u razgovoru s anesteziologom, Steven će u istoj rečenici spojiti kako mu je kći (Kim; Raffey Cassidy) dobila mjesečnicu i da je sin (Bob; Sunny Suljic) upisao tečaj klavira. Steven projicira bešćutnost i distanciranost na ekran, baš poput Lanthimosa. Redatelj i glavni lik ne iskazuju nikakvu emociju ni toplinu u sceni smrtno ozbiljnog gledanja najdražeg filma tinejdžera Martina (jezivo dobri Barry Keoghan) i njegove majke (“comeback“ Alicije Silverstone), kao da se na ekranu vrti nešto bezosjećajno i studeno od Hanekea, a ne “Beskrajni dan“.

Haneke je jedan od uzora Lanthimosu, Lynch također. Priča je definitivno “hanekeovski“, pa i “lynchovski“ poticajna. Ubrzo ćemo doznati što se krije iza Stevenova specifičnog, poluposesivnog odnosa s Martinom, tj. da je momak sin bivšeg pacijenta koji je prije nekoliko godina umro na njegovom operacijskom stolu. Martin nije takav anđelak kakvim se izdaje, prije (metaforički) vrag Stevenovom bogu, odnosno čovjeku koji se može igrati boga, dati i oduzeti život. Kad mu se Steven počne sve manje posvećivati, Martin baca prokletstvo i pred njega stavlja “Sofijin izbor“ – za osvetu što mu je ubio oca, doktor će morati ubiti nekoga iz svoje familije, inače će svi umrijeti osim njega. Koga, ima nekoliko dana da odluči, a dotad će njegov sin i kćerka doživjeti neobjašnjivi paralitički poremećaj, što je početak horora budući da će poteći, najprije malcu, krv iz očiju i da bi mogla uslijediti smrt.

Scene u kojima oduzeti sin i kćerka, ne osjećajući utrnule noge, puzu po kući/niz stepenice gotovo da paraliziraju teške domestikalne boleštine iz “Dogtootha“ koji je ukazao na to da Lanthimosa zanimaju oduzeti obiteljski odnosi. A prilikom konačnog Sofijinog izbora Steven igra “šašave igre“ s vlastitom obitelji - vrti se ukrug i naslijepo gađa puškom u suprugu, sina i kćer, vezane, zaklonjenih očiju, kako ne bi morao izabrati jedno od njih. Medicinsko mišljenje? Bolesti, teška li si, može i nije bolest sve što boli. “Ubojstvo svetog jelena“ je ekscentrični psihološki art horor s “hanekeovskom“ dijagnozom, još odvojeniji od “normale“ i obogaćen zaštitnim znakovima Lanthimosove čudačke, (in)diferentne psiho(pato)logije - strujanja jednog posebnog stanja svijesti s pogledom u ništavilo i natrag krvavim očima.