Film: WARM BODIES; romantični horor; SAD, 2013.
Režija: Jonathan Levine
Uloge: Nicholas Hoult, Teresa Palmer
Distribucija: Blitz
Ocjena: *** i ½

“Lakše je ne osjećati ništa, nego ovo što sad osjećam.“ - “Topla tijela“ (2013.)

Donekle se još vampir može reducirati na romantičnog, neshvaćenog protagonista odbačenog od društva. Na stranu očnjaci – krvopija(c) voštanog tena odiše aristrokratskom senzualnošću, neobuzdanom strasti i putenom erotikom, blagoglagoljiv je, elokventan, zavodljiv. Ali, zombi? Prosječni “živi mrtvac“, davno populariziran zahvaljujući redatelju Georgeu A. Romeru u njegovim hororskim parabolama socijalnog i kritičkog odmaka o dehumaniziranom društvu (“Night Of The Living Dead“, “Dawn Of The Dead“, “Day Of The Dead“...), izgleda kao čovjek, no on to nije.

On je oživljeni leš. Jezivo je blijed i oduran, s krvavim tragovima raspadanja lica i tijela. Ima užasno držanje, posrće, grokće i reži u potrazi za ljudskim mesom. S njime nema pregovaranja. Gonjen mračnim nagonima, zombi je lišen racionalnosti, osjećaja i grizodušja. Počastit će se vašom rukom, iznutricama, mozgom, sve kako bi utažio glad. Kad netko na filmu, osobito žena, vidi vampira, neće nužno odmah pomisliti na raspelo, svetu vodicu ili luk, već mu se možda podati zatvorenih očiju. U slučaju zombija na vidiku, čovjek bi, odlučan da mu sašije metak posred čela, najradije posegnuo za puškom, može i izvan kadra, kao onaj crnac u parodiji “Top Secret!“ (1984.). Autori “Toplih tijela“, od redatelja Jonathana Levinea (“50/50“) nadalje, našli su se, dakle, pred golemim izazovom kako široj publici načiniti pristupačnijim mladog zombija znanog samo kao R (vrlo dobri Nicholas Hoult). Ljudima odgovornima za “Sumrak“ (2008.) bilo je stoput lakše s likom krvopije Edwarda Cullena (Robert Pattinson), sjetimo li se egzistencijalnih introspekcija Louisa (Brad Pitt) u filmu “Interview With A Vampire“ (1994.).

U vampirski um ulijećali smo u više navrata i promatrali svijet iz njegove perspektive. U zombijev nikad, premda je bilo sramežljivih pokušaja upravo od strane Romera (“Dan živih mrtvaca“, “Zemlja živih mrtvaca“). Tamo, opće je mišljenje, ionako vlada mrtvilo, trulež. No, ne mora biti baš tako. Naprotiv, kad upoznamo R-a, zombi-mladić tetura aerodromom i naizgled se uklapa u društvo ostalih živih mrtvaca. Po njegovim rječitim unutrašnjim monolozima shvaćamo, pak, da je drukčiji, blizak britkom protagonistu nekog američkog inteligentnog “indie“ filma, tipa “500 dana ljubavi“ (2009.). R se pita kako je apokalipsa počela, kopni zbog toga što radi sa svojim životom i želi se “povezati“, “izraziti osjećaje“. Muči ga to što je zombi, pomalo je depresivan, usamljen, izgubljen. Nekadašnja čovječnost još uvijek čuči u njemu, iako ne poriče glad za krvlju, ali time se ne ponosi, baš poput Louisa, kad se, recimo, pogosti mozgom Perryja (Dave Franco), bivšeg dečka Julie (slatka Teresa Palmer). Siva tvar je “najbolji dio“, a žderanjem njegova mozga u ovom filmu, nadahnutom romanom Isaaca Mariona, zombi može osjetiti što je pokojnik osjetio, što za R-a znači da nasljeđuje osjećaje prema Julie i gleda je očima koje su je nekoć voljele.  “Warm Bodies“ posjeduje nekolicinu scena strave, mahom onih s “kosturcima“, brzim skeletalnim zombijima tjelesno i psihički ogoljenima od ikakve humanosti.

Stradavanja su, međutim, režirana u “PG-13“ nagovještajima, bez eksplicitnog krvoliptanja karakteristična za zombi-horor “R“ predikata. Sam će R, tako, gledatelje lijepo zamoliti da “malo skrenu pogled“ kad navali na mozak Julieina bivšeg. Obraćanje publici nesvakidašnja je (metafilmska/postmoderna) stvar u prosječnom “teen“ ostvarenju. Jonathan Levine ide i korak dalje u sceni kad Julie uspoređuje R-ovo lice prema omotu “Blu-ray“ izdanja kultnog “Zombija“ (1980.) Lucija Fulcija, ukazujući na to da su njegovi likovi svjesni postojanja živih mrtvaca i filmova o njima, što dosad nije bio slučaj u sklopu žanra. Levine se već prethodno dokazao postmodernom dekonstrukcijom “slashera“ u veoma intrigantnom dugometražnom prvijencu “Svi dečki vole Mandy Lane“ (2006.) s Amber Heard, a nešto je slično uspio napraviti u “living dead“ hororu i pripadajućoj mu alegoriji na rasne, nacionalne i spolne netrpeljivosti, otjelovljene u militantnom Julieinom ocu (John Malkovich), sa zombijima kao nazivom za “stanje koje ne razumijemo“. Dosad se podžanr znao miješati eventualno s komedijom (“Noć glupih mrtvaca“, “Zombieland“), ali s tinejdžerskim filmom i “indie“ rom-comom nikad.

U tom smislu, Levine postiže naizgled nemoguće pripajajući “romerovsku“ zombi-apokalipsu i “twilightovski“ paranormalnu teen-romansu u rom-zom-comu u kojem evocira i “zabranjenu ljubav“ iz Shakespeareove tragedije “Romeo i Julija“, s obveznom sceni Julie na balkonu i R-a kako joj se obraća ispod njega. Shakespeare se ne bi trebao okrećati u grobu poradi toplog šarma filma i autentične kemije glumaca.


“Topla tijela“ jesu žanrovski megamiks, no Levine stavlja naglasak na (ne)moguću ljubavnu priču između žive djevojke i mrtvoga momka. R ne gleda Julie kao izvor hrane; neće je smazati, nego se u nju zaljubiti i štititi je od drugih zombija u nekolicini dražesnih scena kad joj savjetuje da “bude mrtva“ i kritizira je da se previše uživjela u ulogu (“Pretjeruješ!“). “Čuvati tebe, ne pojesti“, mrmlja R upozoravajući samoga sebe da “ne bude jeziv“ dok joj se obraća i udvara, nervozan kao tinejdžer na prvome spoju.

Redatelj kao da tu podvlači teškoću prenošenja osjećaja u modernim muško-ženskim odnosima, stoga par isprve komunicira preko ploča koje R preferira zbog boljeg, “življeg“ zvuka. A R-ova audiofilska kolekcija je impresivna – Guns N' Roses, Bruce Springsteen, Bob Dylan, John Waite... Tko se ne bi zaljubio uz krasne laganice poput “Patience“, “Missing You“ ili “Hungry Heart“? Ljubav je na filmu vraćala mrtve u život, pa zašto ne bi oživjela i “živog mrtvaca“. Ovdje Levine radi najveći odmak od žanra. Srce obično završi sažvakano u nečijim ustima unutar zombi-horora. U “Warm Bodies“ srce ostaje u jednom komadu i počinje kucati snažnije nego ikad prije.

Plavokosa Kristen Stewart Teresa Palmer možda u glavi sliči na Kristen Stewart iz “Sumraka“ (samo s plavom kosom), no Julie je daleko od beznadne romantičarke i u film ulijeće repetirajući sačmaricu poput ratnice Sarah Connor (Linda Hamilton) u “Terminatoru 2“ (1991.). Australku ste mogli uočiti u filmu “Sumorno ljeto“ (2007.) s Danielom "Harry Potter" Radcliffeom. Nakon tog filma Teresa je bila zapažena u šačici hitića (“Čarobnjakov učenik“) s naglaskom na “Ja sam broj četiri“ (2011.). Ljepotica šara po žanrovima (rom-com “Take Me Home Tonight“, drama “Wish You Were Here“) i na lageru nekoliko projekata u kojima je nositeljica glavne uloge (“Skum Rocks!“, “Parts Per Billion“). Najintrigantnijim se čini “Knight Of Cups“ u režiji velikog Terrencea Malicka. To što je Malick (naizgled) odabrao Teresu za glavnu ulogu u ekipi koju sačinjavaju Christian Bale, Natalie Portman, Antonio Banderas, Cate Blanchett... nije mala stvar.

Dječak postao X-Men Britanski glumac Nicholas Hoult prošao je dug put od humorne drame “Sve zbog jednog dječaka“ (2002.) i “Prognostičara" (2005.) do blockbusterskog spektakla “X-Men: Prva generacija“ (2011.). Hoult je u međuvremenu ostvario zapaženu ulogu u TV seriji “Skins“, kao i filmu “Samac" (2009.). U ožujku ćemo ga gledati u spektaklu “Jack: Ubojica divova“ redatelja Bryana Singera s kojim će surađivati i na nastavku “X-Mena“ predviđenim za premijeru 2014., kad ćemo ga vidjeti i u novom “Mad Maxu“. Ulogu u “Toplim tijelima“ mladić smatra jednom od najzahtjevnijih dosad, a najteže mu je bilo ne treptati.

Savršeno 'izmiksani' soundtrack   DJ Jonathan Levine je na soundtracku, jednom od najboljih u posljednje vrijeme, “izmiksao“ starije i novije izvođače. Od starijih napomenimo još Roya Orbisona (“Pretty Woman“) i Scorpionse (“Rock You Like A Hurricane“), a od novijih svakako treba izdvojiti M83 (“Midnight City“), Foya Vancea (“Be The Song“), Chada Valleyja (“Shell Suite“), Bon Iver (“Hinnom, TX“), Delta Spirit (“Yamaha“), The National (“Runaway“)...