TAJNI ŽIVOT KUĆNIH POMOĆNICA Žene na rubu rasističkog sloma

Film: THE HELP; drama; SAD, 2011.
Režija: Tate Taylor
Uloge: Emma Stone, Bryce Dallas Howard
Distribucija: Continental
Ocjena: ****

Na spomen “obojene“ sluškinje, većini filmofila pred očima će se nacrtati slika odane Mammy (Oscarom nagrađena Hattie McDaniel) kako oblači i zateže korzet gazdarici Scarlett (Vivien Leigh) u klasiku “Zameo ih vjetar“ (1939.).
Je li Kathryn Stockett (r. 1969.) velika filmofilka ili ne, to nismo uspjeli saznati. No, Stockettica je pogledala barem “Gone With The Wind“. U njezinoj knjizi “The Help“ (2009.), kao i ekranizaciji iste, prevedenoj “Tajni život kućnih pomoćnica“, jedan se lik referira na spektakl Victora Fleminga: “Više crnaca i bijelaca nije radilo zajedno od 'Zameo ih vjetar'.“. Bijela spisateljica je, naime, imala “svoju“ Mammy kao dijete. Odgajale su je “crnkinje“ tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, stoga se počela iskreno zanimati za njihove intimne priče. Rezultat njezine zainteresiranosti pretočen je u bestseler “The Help“. Vjerovali ili ne, knjiga je odbijena čak 60 puta prije nego što je u konačnici tiskana, pretvorena u društveni fenomen i filmovana u blockbuster sa zaradom od gotovo 170 milijuna dolara samo u američkim kinima.

Radnja filma smještena je na kostimografski i scenografski odlično rekreirani američki jug (Jackson, Mississippi) s početka šezdesetih, podijeljen na beneficirane bijelce i potlačene crnce. Pokret za građanska prava tek je trebao propupati. Rasna nejednakost vladala je krajem - “kmice“ su, primjerice, ulazile sa strane u kino (na “Kleopatru“), a sluškinje bile prisiljene koristiti vanjski klozet, pa makar i po ljutom nevremenu.

Kako je točno bilo afroameričkim sluškinjama u zoru tog pokreta, Stockett samo sluti, ali njezina knjiga i film redatelja/scenarista Tatea Taylora pokušavaju čuti njihov šapat. Katalizator priče i svojevrsni autoričin alter ego mlada je bjelkinja Skeeter (Emma Stone). Nakon fakultetske diplome, Skeeter se vraća u rodni kraj načet segregacijom, sa željom da postane novinarka/spisateljica. Nadobudna djevojka po povratku u Jackson šokirana je u što su joj se prijateljice pretvorile. Postale su obični snobovi, preteče sponzoruša/udavača ovisne o dokonom spletkarenju i partijama bridža, ujedno rasistkinje, zadojene predrasudama i zaslijepljene mržnjom prema sluškinjama koje su nekoć i njih mukotrpno odgajale. Skeeter je, međutim, drukčija od vršnjakinja (za početak, nije udana), prkosi stereotipima, uspijeva se othrvati mišljenju većine i objektivnim očima sagledati stvari, odnosno napetu situaciju s “obojenima“. Kad se sprijatelji s Aibileen (Viola Davis) i njezinom prijateljicom Minny (Octavia Spencer), suosjećajna Skeeter odlučuje napisati knjigu o spremačicama crnima poput kave.

Kako je raditi kao sluškinja, koliko ste plaćene, što je dobro u tom poslu, što loše, neka su od njezinih pitanja. Jedan od prvih glasova koji čujemo je glas Aibileen. Kad je odrastala, Aibileen je znala da će biti sluškinja, da ne kaže(mo) kućna ropkinja, koja kuha, pegla, kupuje hranu i mahom skrbi o nečijem djetetu. Podigla je dosad sedamnaestero bijele djece i pružila im ljubav veću od njihovih majki. “Ti si moja prava mama, Abi“, priznaje joj plavokosa klinka u jednoj u nizu dirljivih scena filma, na užas njezine majke koja se prema sluškinji ne ophodi najbajnije.

Upravo zato, Skeeter piše sa stajališta posluge kako bi pokazala njihov pogled na svijet, probudila kolektivnu s(a)vijest društva, ljudima dala uvid u stranu koju se prije nije čulo i protresla izdavaštvo, jer “ovakva knjiga dosad nije napisana“. Humani film oskarovskog štiha, s antirasističkom porukom, spoj “Čeličnih magnolija“ i “Mississippija u plamenu“, naizgled je nepotreban u 2011. Tema nije goruća kao šezdesetih, Amerika je otad izabrala prvog “crnog“ predsjednika (Barack Obama), dok na američkom jugu “obojene“ sluškinje više ne rabe zahod u dvorištu, niti moralni kompas naroda pokazuje isključivo rasistički sjever. Ipak, rasna i ina netrpeljivost još uvijek postoje i Americi i šire, zbog čega su potrebni populistički hitovi kao “Tajni život kućnih pomoćnica“ i “Parada“, neovisno o tome što su pripovijedanje i propovijedanje u njima svedeni na zajednički nazivnik. “Pričamo priče kako su se zaista dogodile, ne borimo se za građanska prava“, reći će jedna od sluškinja u drami koja se bori se za viši cilj - razbijanje animoziteta spram “nebijelaca“, pa i ženski ustanak kontra zadrte sredine, temama koje su dijelom fijukale i u filmu “Zameo ih vjetar“. Nošenje maramica u kino obvezno je za osjetljivije gledateljice (upozorenje: teško zadržavanje suza u oku).

“The Help“ je ponešto intmniji ep od “Gone With The Wind“, klasični hollywoodski ženski film, čija je priča, doista, ispričana na ekspresivnim licima sjajnih glumica. Njima je scenarij dao zahvalan prostor da se razmašu. Sve popularnija Emma Stone (“Cura na lošem glasu“) uspješna je u ulozi mladenačkog, ženskog Atticusa Fincha (Gregory Peck, “Ubiti pticu rugalicu“). Viola Davis je u “Sumnji“ preotela scenu jednoj Meryl Streep. Ovdje, pak, hvata sve nijanse karaktera čeličnog srca, poglavito u trenucima kad se mora oprostiti s djecom.

Octavia Spencer kao Minny, “žena koja kaže što misli“, zaslužna je za injekciju prozračna humora, iako njezina osveta (šifra: pita od govana) poslodavkinji Hilly (Bryce Dallas Howard) izgleda kao da je došla iz, hm, “Američke pite“. Hilly je također punokrvan lik zahvaljujući Bryce Dallas Howard (“Mandarlay“). “Okrutna žena koja uživa u okrutnostima“ mogla je lako ispasti karikatura(lna), no u njezinom je tumačenju prije svega ljudska kreacija koja iza napirlitane, kučkaste fasade skriva vlastitu nesigurnost.

Izvanredna je i Jessica Chastain kao Celia, “white trash“ plavuša odbačena od lokalne aristokracije na čelu s Hilly, koja unajmljuje Minny kako bi ispala prava kućanica i kuharica u očima odsutna supruga. Tri od ovih pet divnih žena netom su za svoje izvedbe predložene za Zlatni globus (Davis, Chastain i Spencer), a past će im zasigurno i pokoja nominacija za Akademijinu nagradu. Što se nas tiče, trebale bi, zajedno s Howard i Stone, osvojiti skupnog Oscara za najbolju glumicu, po uzoru na cannesko priznanje ženskoj ekipi Almodovarova filma “Vraćam se“.