StoryEditor

STRANCI: NOĆNI PLIJEN Vrata slashera širom otvorena

30. ožujka 2018. - 00:51
Stranci2

“Zašto nam to rade?“ – “Stranci: Noćni plijen“ (2018.)

Kucanje na vratima. Najprije dvaput lagano. Zatim snažnije. Tko li je samo u gluho doba noći? Neka mlađa cura, duge plave kose i lica skrivena u sjeni da se naježiš. “Je li Tamara kod kuće? Nije, pogriješili ste kuću.“ Djevojka odlazi, ali ubrzo će se vratiti, s maskom na licu i nožem u ruci. Doći će u društvu dvoje maskiranih i naoružanih luđaka koji su sada spremni terorizirati oca Mikea (Martin Henderson), majku Cindy (Christina Hendricks), sina Lukea (Lewis Pullman) i kćerku Kinsey (Bailee Madison).

S upečatljivim maskiranim trojcem znanim po nadimcima Dollface, Pin-Up Girl i Man In The Mask, “Stranci“ Bryana Bertina pokucali su 2008. na vrata hororskog “home invasion“ trilera, nedugo nakon dvaju izvrsnih francuskih primjeraka žanra “Oni“ i “Carski rez“. Žanr ih je pustio unutra, premda se činilo da su njegova vrata zauvijek zatvorena godinu dana ranije s metafilmskim “Funny Games US“ Michaela Hanekea. No, Bertinu nisu trebale “meta“ igre (vraćanje scene unatrag kad heroina napuca uljeza u njezinoj kući) da ukaže na nepobjedivost neobjašnjivog zla i strah od nerazumnog, bezumnog nasilja.

Bilo mu je dosta da protagonistica Kristen (Liv Tyler) u nevjerici postavi pitanje “Zašto nam ovo radite?“ i od Dollface (Gemma Ward) dobije šokantan odgovor “Zato jer ste bili kod kuće!“, dovoljan za trajno zasijecanje filma “The Strangers“ u sjećanju, odakle nije ispario ni dekadu kasnije. Ovogodišnji dostojni, možda čak i superiorni nastavak “Stranaca“, podnaslovljen “Noćni plijen“, uzvraća jednako brutalno na isto pitanje. “Zašto nam ovo radite?“, pita Kinsey. “A zašto ne?!“, odgovara Dollface (Emma Bellomy), odbacujući racionalni motiv za nedjela i nanovo operirajući daleko od iracionalnog.

Iza maski se opet kriju ljudi željni nasumičnog nasilja (“Ostavite nas na miru! Ali, tek smo počeli…“), ne nekakve sablasti iz sfere paranormalnog. Stranci su u finalu prvog filma skinuli maske pred žrtvama, no Bertino je uskratio gledatelju da vidi njihova lica. Pitanje tko su stranci ostaje neodgovoreno i u nastavku koji uspješno naseljava “home invasion“ žanr, ali i izvlači realističnog prethodnika iz kuće i pripaja ga filmskijem, razvedenijem “slasheru“ s junakinjom u majici Ramonesa pripravnom da uposli svoj tinejdžerski angst (roditelji je planiraju poslati u internat) i postane rasna “kraljica vriska“.

Umjesto jedne kuće na osami, ovaj put imamo park s prikolicama na jezeru Gatlin, bez žive duše, obavijen maglom i osvijetljen lošom rasvjetom, a disfunkcionalni muško-ženski par zamjenjuje disfunkcionalna četveročlana obitelj kao kontrapunkt funkcionalnoj “familiji“ stranaca, onako kako su to bili Sawyerovi u “Teksaškom masakru motornom pilom“. Međutim, novi redatelj Johannes Roberts (ugodno iznenađenje “47 Meters Down“) kao da nudi moguće obrise identiteta stranaca u slici i zvuku filma, ma koliko volio držati maskirane likove u nefokusiranom drugom planu koji se polako izoštrava, recimo iza heroine, kao prilikom polagano zumirane pojave Dollface kako se približava Kinsey suočenoj s preprekom za bijeg u obliku žice.

Od svih pjesama na svijetu, “The Strangers: Prey At Night“ uvodno prisvaja sintisajzersku himnu “Kids In America“ Kim Wilde. Do odjavne špice soundtrack vrišti osamdesete, a brutalne scene su, dakle, pojačane nevinim pop-hitovima epohe, poput također Kim Wildičine “Cambodia“, “Total Eclipse Of The Heart“ Bonnie Tyler i “Making Love Out of Nothing at All“ u izvedbi Air Supply. Više nikad nećete slušati te pjesme istim ušima nakon “Stranaca 2“. U tom pogledu naročito se ističu dvije prilično nezaboravne scene.

Negdje na pola filma Man In The Mask (Damian Maffei) ležerno sjeda na suvozačevo mjesto do unesrećenog vozača i gleda ga bez riječi. Rukom potom poseže prema radiju i vrti stanice. Tek kad na(i)đe Kim Wilde (“Cambodia“) može odvrnuti glazbu i dokrajčiti nesretnika. “Total Eclipse Of The Heart“ nije pronašao Man In The Mask, bio je zauzet vukući jezivo polako sjekiru po podu, no pjesma je aktivirana zajedno s neonskom rasvjetom umjetnih palmi u režijski još intenzivnijoj i virtuoznijoj sceni odigranoj uz rub bazena i u njemu. Dok se iznad/ispod površine odvija borba za goli život i bazen se pjenuša od uskovitlanih mjehurića vode i krvi, Bonnie Tyler pjeva svoj megahit gotovo u realnom vremenu.

Jesu li stranci odrasli “kids in America“ koji su u realnom vremenu osamdesetih pogledali jedan hororski “slasher“ previše? Imidž i “modus operandi“ stranaca svakako je “slasherski“ (maske, noževi/sjekira). A pjesme na njihovoj “playlisti“, kao i elektronička “carpenterovska“ glazba Adriana Johnstona, pozicioniraju film u zlatno doba “slashera“, doduše s određenim ironijskim odmakom, ali nedovoljno da film postane “Scream“ (ili nedavni “Happy Death Day“), usprkos ponašanju nekih likova ismijanom upravom u tom autoparodičnom i samosvjesnom hororu.

Definitivno, Roberts je pogledao više od jednog “slashera“ viška i audiovizualnim pristupom odaje veliku posvetu žanru horora, od Tobea Hoopera do Johna Carentera, od Leatherfacea do Michaela Myersa i Jasona Voorheesa, pa i dalje (“Christine“). “The Strangers 2“ širom otvara vrata zaključanog “slashera“ i vjerojatno je najpunokrvniji novomilenijski “retro“ horor osamdesetih uz “It Follows“. Kuc kuc? Naprijed!

Poznanica horor žanra

Mlada Bailee Madison nije strankinja u žanru horora. Kao klinka je glumila kćerku Katie Holmes u filmu “Ne boj se mraka“ kojeg je producirao i napisao Guillermo Del Toro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. svibanj 2022 03:36