StoryEditor

SIROVO Ujedi, boli, voli

14. lipnja 2017. - 12:27
Sirovo4

Padanje u nesvijest od šoka i intervencije hitne pomoći nisu neuobičajena pojava na stranim filmskim festivalima poput Cannesa (“Nepovratno“, “Antikrist“, “Srpski film“…). Nagon za povraćanje je nešto sasvim drugo i ne izaziva se tako često u stomacima publike. Zato je iznimno snažno odjeknula objava da je francuski kanibalistički horor “Raw“ (izvorno “Grave“) Julije Ducournau na festivalu u Torontu kod nekih gledatelja pospješio refleksni fiziološki akt. Uslijed uznemirujućih prizora na velikom ekranu ljudi su u kinu bljuvali, ne samo padali u afan.

Glas o filmu se pročuo tako da su posjetitelji jednog kina u L.A.-u uz ulaznice dobili i specijalno izrađene vrećice za povraćanje, zlu ne trebalo. Festival mediteranskog filma Split i Fantastic Zagreb zasad ne najavljuju takve mjere predostrožnosti, no kad se zavrti na Bačama i Tuškancu kao najkontroverzniji naslov desetog FMFS-a i sedmog FZFF-a, “Sirovo“ će vjerojatno nadražiti slabije stomake i takvima biti težak za progutati, još teže provariti, a fanovi ekstremnijih (francuskih) horora u stilu “Carskog reza“ lizati prste zadovoljni ovakvom gozbom u epohi generičkih hororčića bez mirisa i okusa za žanrovske vegane poput “Bye Bye Mana“.

Poriv za riganjem osobito se pospješuje kad junakinja, vegetarijanka Justine (Garance Marillier), u procesu inicijacije u veterinarskoj školi prisilno pojede komadić sirovog zečjeg bubrega i razvije animalističke instinkte da poput mačke krene povraćati progutanu dlaku/kosu, nakon čega bismo mogli iskovati kovanicu zahodski horor (od “toilet humor“). Prva reakcija Justineina tijela na kušano meso je svrabež, tj. njime uvjetovani plikovi po stomaku, rukama i nogama nadomak ljuštenja. Druga reakcija je, pak, nekontrolirana glad za mesom i - seksom.

Paralelno s prehrambenim buđenjem ona će doživjeti seksualno i osloboditi zatomljenu “vegetarijansku“ seksualnost. Otkrivanje vlastitog (ženskog) tijela i nezasitnih tinejdžerskih apetita, adolescencija kao priprema za ulazak u svijet odraslih gdje je čovjek čovjeku ljudožder spreman da vas živa pojede... Sve navedeno – esencijalno materijal za art-dramu s temom odrastanja, što “Sirovo“ dobrim dijelom i jest – redateljici je znatno poticajnije od puke strave i užasa koja navodi na povraćanje (“puke“).

“Raw“ je u direktnoj krvnoj vezi s feminističkom De Palminom “Carrie“. Zajedno s ostalim “brucošima“ Justine će biti polivena konjskom krvi, slično kako je Carrie zapljusnula svinjska. Dok je Carrie prihvaćala nadnaravne moći telekineze, Justine bježi u kanibalizam da se izrazi i transcendira okolinu u kojoj se učenike budi usred noći, tjera da pužu na sve četiri i polijeva krvlju i bojom. Ona se odbija povinuti tjelesnim i društvenim kalupima, vezanim primjerice za depiliranje bikini zone, na što je nagovara starija sestra Alexia (Ella Rumpf) s kojom gaji neobičan volim-mrzim odnos sestrinstva i sestrinskog rivalstva.

Ionako eksplicitna, neugodna scena “brazilke“ kulminirat će Alexijinim otfikarenim srednjim prstom kad ga Justine u naletu ljute gladi smaže poput ćevapa s ajvarom. Tko bi rekao da se, odgojena u familiji radikalnih vegetarijanaca, Justine donedavno gnušala mesa. “Ne, hvala, ne jedem meso“, odbila je ponuđene proteine u uvodnoj sceni filma i uzela pire, naknadno otkrivši u njemu – “neprihvatljivo“ – komadičak kobasice. Njezina transformacija od veganice do mesožderke i kanibalice sprovedena je u formi “cronenbergovskog“ tjelesnog horora.

Kamera Rubena Impensa (“Alabama Monroe“, “Belgica“) ne skida pogled s fizičke odurnosti, pače znatiželjno se gura da dođe još bliže heroini kako bi promotrila sve tančine učinaka na epidermu/meso i uvlači joj se pod plahte kao u jednoj osobito izvrsnoj sceni. Ljudožderstvo je moglo biti samo izgovor za horor i festival groteskne okrutnosti, kao Eliju Rothu u “Green Infernu“, no Ducournau simbolički povezuje kanibalno i karnalno, primarne nagone (krv) i primarne boje (crvena, plava, žuta).

Tako režiserka uspijeva stvoriti osjećaj intimnosti, pa i senzualnosti u posvemašnjoj brutalnosti. “Ne vraćajte se dok ne postanete zeleni“, veterani veterine narede Justine i nekom mladiću okupanima u plavo i žuto, očekujući da poljupcima tijela pomiješaju boje, što će oni i napraviti u ponajboljoj sceni kanibalističkog filma s pridodanim kapljama crvene. “Sirovo“ je predominantno metaforički horor s ljubavnim ugrizima i odgriženim usnama. Ujedi, boli, voli.

Koketiranje sa 'slasherom'

S obzirom na brojnost Justineinih kolega kao potencijalne hrane na njezinu jelovniku, počevši od gay cimera Adriena (Rabah Naït Oufella), Ducournau je imala povoda za jeftini horor “slasher“ tipa, ali je srećom s time samo zakoketirala u ishitrenom svršetku filma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. kolovoz 2022 07:26