Kolumnesve nas manje ima tu...

Prošla je već godina bez našeg Špace, bez njegovih analiza, dosjetki...

Piše Slaven Alfirević
poklepovic_trening-150408

Godinu po godinu, sve nas manje ima tu, padne nam Petar Grašo na pamet i njegova sjetna pjesma o neumitnosti odlazaka.

Stanko Poklepović, dobri naš i dragi šjor Špaco, nezaboravni, evo sutra na Badnjak, točno godina prolazi da je partija.

Ni okrenuli se nismo, ode 365 dana a da Poklepović nije više u svom stanu ispred televizora, da gleda sve utakmice ovoga svita, pa da tu i tamo, a svake sedmice barem jednom, izmijenimo par dojmova u bistrenju obzora baluna.
- Ma, nemate vi pojma – rekao bi onako dobrohotno, očinski, samouvjereno, ali ne zato da se pravi važan, nipošto.

Nego naprotiv: znajući da mu je Bog podario svo nogometno znanje ovoga svijeta, uvijek nas je želio podučiti da nam ispriča i ispravi nas, rastvori nam grilje i škure na ponistri s koje se balun gleda.

Navlas slično bilo (nam) je i sa šjor Ivanom, Tomislavom Ivićem koji je otišao još tamo u lipnju 2011. Fale nam nenadoknadivo.

Njih dvojica, stručni nenadmašni tandem iz pripreme i realizacije povijesnih utakmica Hajduka kontra Hamburgera. Četvrtfinale Kupa prvaka 1980. Eno ih na snimci s te utakmice ovjekovječenih: jedan do drugoga, u crvenim trenerkama, nerviraju se kad će više i hoće li uopće Boro Primorac zabiti taj još jedan gol pa da se uđe u polufinale Kupa prvaka i primakne ruka prema trofeju s velikim ušima. Boro Šekspir nije zabio još jedan, falilo je i malo vremena i još više sreće.

Ali, ep je ostao. I ta slika u sjećanju. Zaustavljeni kadar za sva vremena: šjor Ivan i šjor Špaco.
- Uvijek mi je žao što u zadnje dane nisam bio više uz Ivića. Tek sad vidim kako mu je tada sigurno trebalo više društva. A ko će znat da je blizu kraj. Morali smo češće bit skupa - pričao je Poklepović sjetno, u smiraj života, o svome Iviću.

I te nam riječi stalno zvone, tuku po glavi, toliko su životno istinite. Jer, što bismo sad dali da opet možemo okrenit Špacin telefon, čut ono otegnuto “molim...” i isti čas zaronit u ćakulu što god nam treba ili nas zanima.
Manirom pristupačnog, dobrog čovjeka, u Poklepovića nije bilo opcije da se neće javit. Ma kakvi. To vam je sad nova moda. A on je bio starog kova.

Falilo nam je vremena bit češće sa šjor Špacom. Tko će znat da je blizu kraj. Sad to uviđamo i silno žalimo zbog tog.
Ostala je duboka uspomena koja nikad neće blijedit.

#HAJDUK#STANKO POKLEPOVIć