
Lakši i brži na okidaču možda nego ikad prije bio je Bruce Willis u filmu “Last Man Standing“ (1996.). “Bio je 20 minuta u gradu, a već je ubio jednoga“, govore za Willisova Johna Smitha. U filmskom vremenu to je još manje od 20 minuta, a Smith je sredio najboljeg strijelca (Patrick Kilpatrick) lokalnog mafijaša Doylea (David Patrick Kelly). Smith se dovezao u grad Jericho, udaljen 80 kilometara od meksičke granice, u prolazu bacio oko na lijepu polu-Indijanku (Karina Lombard) i “zabava je počela“.
Doyleovi momci su mu razvalili auto zato što se zagledao u njegovo “vlasništvo“. “Tamo ti je šerifov ured ako se želiš požaliti“, uputili su ga razbijenih farova i stakala. A stariji šerif Ed Galt (Bruce Dern) ne kani ništa poduzeti i predlaže mu da napusti grad koje su preuzele dvije bande, irska Doyleova i talijanska Strozzijeva (Ned Eisenberg). Ali, Smith ne sluša; prijavljuje se u hotel pod vodstvom Joea Mondaya (William Sanderson) i, gotovo istovremeno kad mu ovaj savjetuje da se naoruža ako želi ostati u gradu, otkriva kako je već opasan s dva pištolja.
“Idem u posjet momcima koji mi razbili auto, popričat ću malo s njima“, najavi Smith i eto ga kod Doyleovih. Onom naj-strijelcu kaže da bi mu možda mogao pomoći da plati štetu. “Trebao bi me ubiti“, prostrijeli ga strijelac. “Ne bi mi teško palo“, zapuca Smith riječima, zatim i pištoljima. Munjevito je sprašio manje-više (prije više) 14-15 metaka u njega, ako smo dobro izbrojali, dok je pogođeni (po)letio unatrag u usporenom pokretu, katapultiran užarenim olovom.
Najdostojniji nasljednik Sama Peckinpaha i jedan od najvećih akcijskih “auteura“ u povijesti “macho“ kinematografije Walter Hill (“Željezna šaka“, “Ratnici podzemlja“) ne okoliša i u tih “20“ minuta servira sve što će činiti esenciju “Posljednjeg preživjelog“. Brzopotezno i izvrsno koreografirano akcijsko revolverašenje i kratka dijaloška razmjena riječi prije razmjene metaka. Junak koji u “noir-voicoveru“, tvrdokuhanom i suhom poput džina, priča (svoju) priču iz “jeftina romana“.
Vesternska atmosfera prljavih ulica, kuća u raspadu i prašine koju vjetar nosi “da si je mogao okusiti“, odnosno grada koji “nećete naći na zemljovidima“, mjesta gdje “natočite gorivo, prezalogajite i prenoćite ako baš morate“ (mrtvi konj truli na ulici, mrtvac u lijesu u izlogu grobara...). Većina Hillovih filmova su akcijski (“48 sati“, “Crveno usijanje“, “Još 48 sati“, “Zabranjeni prolaz“, “Metak u glavu“) ili vesterni (“Jahači na duge staze“, “Geronimo“, “Divlji Bill“). Nekad su bili i jedno i drugo (“Teksaški graničar“ kao “Divlja horda“ osamdesetih), čak i u maskirnoj uniformi ratnog filma (“Južnjačka utjeha“), a nekad akcijski “noir“ (“Vozač“, “Lijepi Johnny“).
“Last Man Standing“ puca negdje između, obitavajući stilski i vremenski na samoj razmeđi vesterna, (gangsterskog) “noira“ i akcijskog filma. Postavku i zaplet o junaku koji igra na obje strane, nalazeći se između dviju zaraćenih bandi i radeći za onog tko plati više, Hill duguje Kurosawinoj “Tjelesnoj straži“ i “Za šaku dolara“ Sergija Leonea. Može se slobodno reći da je ovo remake (remakea), premda Hill inzistira na “slobodnoj adaptaciji“ klasika. No, “Posljednji preživjeli“ je toliko “hillovski“ potkovan u akcijsko-vesternskoj mitologiji da bi gledatelj mogao zaboraviti na “Yoyimbo“ i “A Fistfull Of Dollars“.
Čak i više nego “willisovski“, budući da je Bruce istovremeno samuraj sa šeširom, moderniji kauboj i akcijski “noirovac“ s dva pištolja u rukama i herojskim šlagvortom na usnama (“razgovor je krenuo nizbrdo“, “dobro bi mi došao pištolj“) kao što je bio u “The Last Boy Scout“. Hill je ponešto ogolio Willisa kao junaka akcijskih “die hard“ spektakala, u jednoj sceni i doslovce kad mu na vrata banu revolveraši tijekom seksa pa puca na njih kao od majke rođen u godinama kasnije parafaziranoj sceni (“Samo pucaj“).
Ako već ne spada među Hillove “greatest hits“, a ne spada, “Last Man Standing“ gotovo da svira kao “best of“ ovog režisera vičnog muškoj akciji, uključujući velikog Rya Coodera kao dežurnog skladatelja uz Jamesa Hornera i angažman glumaca koje smo gledali ispred Hillove kamere - gorenavedenog Davida Patricka Kellyja (“The Warriors“, “48 Hrs“) i krajnjih epizodista Luisa Contrerasa i Thomasa Rosalesa Jr-a (“Extreme Prejudice“), tj. Allana Grafa i Teda Marklanda (“Another 48 Hrs“), inače čestih gostiju u akcijskih filmovima osamdesetih i devedesetih, kakav je bio i Patrick Kilpatrick.
Mnogo toga je, dakle, već viđeno, samo (u akcijskom smislu) žustrije režirano. Gradacija je evidentna, od jednog jedinog odzvanjajućeg metka (u glavu) u “The Warriors“ i “Southern Comfort“ do obasipanja negativaca multiplim hicima u “Red Heat“ i “Johnny Handsome“. “Posljednji preživjeli“ eruptira “hillovskom“ pucnjavom najsilovitije dosad zato što se Hill morao natjecati protiv Johna Wooa (“Teška meta“) i “nekih novih klinaca“ operatične “slo-mo“ akcije poput Roberta Rodrigueza (“Desperado“).
Je li “Last Man Standing“ nadmašio “Hard Target“ i “Desperada“? Ne, ali im nije ni ostao dužan. “Bit će puno više sanduka u izlogu“, komentira Smith pred konačni obračun. Hoće, preko 30. Mrtve se još dalo nekako izbrojati, ali ne i metke kojima je Willis nafilovao statiste temeljito prazneći revolvere i u “first person shooter“ modu. Izgubili smo se u brojanju negdje nakon prvih par stotina.
Willis prije Stallonea
Od "svetog trojstva" akcijskih junaka, Willis se drugi našao ispred kamere Waltera Hilla. Prvi je bio Schwarzenegger ("Red Heat"), a Stallone je s velikanom akcijske režije ostvario suradnju tek u desetim godinama 21. stoljeća ("Bullet To The Head"), kad je zlatno doba akcije postalo prošlost. Hill je, zato, triput surađivao s Nickom Noltejem, na "48 sati", "Teksaškom graničaru" i "Još 48 sati".