PONOĆ U PARIZU Woody je opet 'goody'

Film: MIDNIGHT IN PARIS; romantična komedija; SAD/Francuska/
Španjolska, 2011.
Režija: Woody Allen
Uloge: Owen Wilson, Rachel McAdams
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

Sanjarenje nam može spasiti živote, poantirao je Woody Allen u “Purpurnoj ruži Kaira” (1985.), napravivši krasnu posvetu magičnim, ljekovitim moćima kinoplatna. Cecilija (Mia Farrow), protagonistkinja Allenove “meditacije o iluziji”, zaboravljala je na tugu čim bi stala ispred velikog ekrana, s kojega, ravno u njezino srce, silazi junak omiljenog filma (Jeff Daniels).

“Upoznala sam predivnog čovjeka, izmišljen je, ali koga briga”, govorila je Cecilija. Glavnom, “woodyallenovskom“ liku redateljeva posljednjeg projekta, “Ponoć u Parizu”, život nije tolika noćna mora kao Ceciliji, niti ga kod kuće terorizira supruga. Ipak, hollywoodski scenarist i (ne)suđeni pisac Gil (Owen Wilson) svejedno sanjari i zaljubljen je u maštariju s uporištem u prošlosti.

Pariz u dvadesetima, dok kiši, u društvu velikih umjetnika, režisera, slikara i književnika, Gilov je idealni scenarij. “Nema ničeg lijepog u šetnji po kiši“, poklapa ga zaručnica Inez (Rachel McAdams), s kojom u francuskoj prijestolnici provodi predbračni odmor.

“Midnight In Paris” ljubavno je pismo “gradu svjetala” koja se vide iz “dubine svemira”. Kamera Dariusa Khondjija snima Pariz u “monetovski” romantičnim, bajkovitim rapsodijskim bojama. No, kad svjetla minu, pale se poznate “allenovske” teme koje se ovdje mogu svesti na egidu “spoznajni nesklad”, može i “spolni”.

Gilu je milije dovoditi u vezu neki kutak Pariza s Monetom, a Inez preferira šoping s majkom (Mimi Kennedy) ili druženje s “pedantnim” (kvazi)intelektualcem Paulom (Michael Sheen) i njegovom pratnjom. Inez je slatka, no odveć “obična” djevojka, zadovoljna je trenutnim životom i voljela bi pustiti korijenje u višoj klasi Malibua po naputku njezinih roditelja, imućnih konzervativaca, radije nego u “otrcanom gradu”.

Njemu je, pak, dojadilo rutinsko štancanje scenarija i uloga dežurnog “hollywoodskog piskarala”; Gil bi radije napisao roman o voditelju staretinarnice i pridružio se panteonu njegovih “književnih idola”. On je frankofil, dječje zaneseni “totalni romantik”, jedan od onih ljudi koji žive u prošlosti i teško se nose sa sadašnjosti. Njegov tip žene više je Gabrielle (Lea Seydoux), francuski lijepa prodavačica rabljenih ploča, također uronjena u kišnicu nekih dobrih starih vremena. Jer, “prošlost ima strašnu karizmu“.

Ako je nostalgija poricanje, kako tvrdi Paul, Gil ne poriče da je nostalgičar, “laudator temporis acti” mogli bismo reći. Jedne večeri, umjesto da ode na ples s Inez, Gil će radije pripit (za)lutati ulicama i naći se u eri za kojom je najviše nostalgičan, dakle Parizu pulsirajućih dvadesetih, kad uđe u “oldtajmerski“ peugeot bijele boje. Nije se pošteno ni zbrojio, a eto ga na zabavi Jeana Cocteaua sa F. Scottom Fitzgeraldom (Tom Hiddleston) i njegovom Zeldom (Alison Pill), sluša uživo Colea Portera (Yves Heck)... sve to prije nego svane zora.

“Izmišljeni prijatelji” u njegovu osobnom nostalgičarskom raju nadolazećih će večeri postati Ernest Hemingway (Carey Stoll), Gertrude Stein (Kathy Bates)... Baš poput Cecilije, Gil će upoznati predivnu ženu, “umjetničku groupie” Adrianu (Marion Cotillard), ljubavnicu Picassa (Marcial Di Fonzo Bo), srodnu dušu i potencijalnu muzu zbog koje bi bilo lako napustiti sve blagodati života u prezentu. “Ja sam iz drugog vremena, uđem u auto i eto me ovdje“, frflja Gil, iako ga ne kuže čak ni nadrealisti na čelu sa Salvadorom Dalijem (Adrien Brody).

Kulturno uzdizanje u filmu Woodyja Allena komičarski će vrhunac doživjeti u sceni s Luisom Bunuelom (Adrien De Van) kojemu upravo Gil daje ideju za “Anđela uništenja” (1962.). “Grupa gostiju nađe se na večeri, a nakon obroka ne mogu napustiti kući”, bubne Gil. Bunuel veli da priča nema smisla. “Zašto jednostavno ne izađu, što ih zadržava u prostoriji”, pita se redatelj. Ni Allen ne objašnjava magični mehanizam priče, magiju pomoću koje Gil biva teleportiran unatrag kroz vrijeme. Je li to stvarno ili samo plod njegova “oslobađanja mašte”, sporedna je stvar u “čarobnom i istodobno camp” metafilmu.

Preko Gila, njegova alter ega, Woody posredno govori o samome sebi, između redaka i o današnjem svijetu (sedme) umjetnosti i “zabavnih američkih filmova” kojim mahom vlada “generacija prazna i bez mašte”. Redatelj upravo stoga ima poriv pobjeći nazad s Gilom u “zlatno doba” i identificira se s junakovim idealiziranjem prošlosti. Pobjegnite i vi s njima. Celuloidni vremeplov je pred vama.

'Bob Decameron' - Allenova ekskurzija u Rimu Ludi provod po Europi Woody Allen nastavlja i u njegovu 42. filmu, prvom u kojem će se poslije duže vremena pojaviti ispred kamera (“Scoop“, 2006.). Nakon Londona (“Matchpoint”, “Scoop”, “Cassandra’s Dream”, “You Will Meet A Tall Dark Stranger”) i Barcelone (“Vicky Cristina Barcelona”), Allen je “Bop Decameron” (2012.) locirao u Rim, a na ekskurziju po prelijepim talijanskim lokacijama odveo je Ellen Page, Jesseja Eisenberga, Penelope Cruz, Gretu Gerwig, Aleca Baldwina... Kako je krenuo, tko zna, Woody možda 47. film snimi u Zagrebu ili Splitu.