PIJEV ŽIVOT 3D magija Anga Leeja

Film: LIFE OF PI; fantazija; SAD, 2012.
Režija: Ang Lee
Uloge: Suraj Sharma, Irrfan Khan
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

“Koju priču preferirate? Onu s tigrom. To je bolja priča. Hvala. Tako je i s Bogom.“ – “Pijev život“ (2012.)

Vedrina blještavih boja s Mylo Xyloto turneje grupe Coldplay, najavljene singlom “Every Teardrop Is A Waterfall“, prisutne su u veličanstvenom 3D spektaklu “The Life Of Pi“, još jednom trijumfu redatelja Anga Leeja. Link između Coldplayja i “Pija“ nazirao se još kad je hit “Paradise“ ozvučio centralni foršpan filma. U “Pijevu životu“ se, nažalost, ne čuje pjesma, no obožavatelji Coldplayja mogli bi se osjećati kao da su na trodimenzionalnom koncertu britanskog benda masivne skale.

Vizualizacija je slična, s prevladavajućom “avatarski“ tirkiznom plavom ili zelenom temperom koja zasvjetluca u ključnim trenucima na velikom ekranu/pozornici, poput sjajne narukvice na visoko uzdignutoj ruci Coldplay fana. I osjećaj je iskustveno similaran, životno afirmativan. “The Life Of Pi“ je, doista, “quite a story“ iz pera Yanna Martela, odnosno scenarista Davida Mageeja (“Finding Neverland“). Ang Lee i David Magee napravili su blagi otklon od predloška i posegnuli za pjesničkom slobodom u vidu metatekstualnosti. Odrasli Pi (Irrfan Khan; sugestivan, ekspresivnih očiju) u “flashbacku“ pripovijeda mladom piscu naćulenih ušiju (Rafe Spall), moguće samom Martelu, “najčudniju priču“ zbog koje bi ovaj mogao (po)vjerovati u Boga. “Ispričat ću vam pa ćete vidjeti u što vjerujete“, priopći Pi piscu, ali i gledatelju, prije nego što započne s izlaganjem od samog ishodišta da je rođen i odrastao u zoološkom vrtu pa nadalje.

Lee obraća pažnju na detalje u “bollywoodski“ živopisnu prologu, poput protagonistova snalaženja u bazenu/vodi i imena koje vuče korijen iz 16. slova grčkog alfabeta, a u matematici slovi za beskonačni broj 3.14, što ima savršenog smisla s obzirom da lik - kao i film - ne robuje ikakvim ograničenjima. Pi će se kao klinac (u dobi od 5, odnosno 11 godina igraju ga Gautam Belur i Ayush Tandon) jedini drznuti pogledati u oči bengalskog tigra Richarda Parkera, najopasnijeg stanovnika ZOO-a greškom imenovanog po lovcu koji ga je uhvatio, kako bi mu “vidio dušu“, iako ga otac kudi da je to “životinja“, nipošto njegov “drug za igru“. On je i jedini u indijskoj okolini, pored matičnog hindua, prigrlio kršćanstvo i islam, zbog čega ga neki članovi obitelji zovu “Svami Isuse“. Svi ti religijski/spiritualni momenti presudni su za ono što slijedi na njegovom egzistencijalnom raskrižju života. Mladićeva vjera (sada ga utjelovljuje Suraj Sharma) bit će stavljena na kušnju kad se s roditeljima (Adil Hussain i Tabu), na brodu krcatom životinjama iz njihova ZOO-a, zaputi prema Kanadi započeti novi život.

U virtuozno orkestriranoj neveri, spektakularnijoj i od one iz filma katastrofe “Oluja svih oluja“ (2000.), plimni valovi i tajfunski vjetar šalju brod s upaljenim svjetlima na tamno dno oceana. “Titanicovsko“ potonuće Pi nemoćno promatra zaronjen ispod površine mora. Istodobno predivan i strašan u svojoj tragičnoj monumentalnosti, to je prvi u nizu 3D prizora filma koji se urezuju u sjećanje. Do tog je trenutka Lee režijski pripitomljavao tehnologiju i ispitivao njezine granice, primjerice početnim podvodnim scenama u bazenima i “kubrickovski“ tripoidnim prikazom “cjelokupnog svemira u ustima“. Nakon što Pi postane svojevrsni Noa bez svoje “arke“ i izbjegne pomorsku kalvariju “nasukan“ u čamcu za spašavanje s jednom zebrom, orangutanom, hijenom i bengalskim tigrom, a ubrzo ostaju samo on i Richard Parker besciljno plutajući 227 dana Pacifikom, oskarovac ubacuje u višu brzinu podižući “opstanak najjačih“ na mitsku (treću) dimenziju. Mnogi tajvanskog filmaša (“Svadbeno slavlje“, “Pijte i jedite, ljudi“) pamte po intimnijim projektima - također uspješnim ekranizacijama - kakvi su “Razum i osjećaji“ (1995.), “Ledena oluja“ (1997.), “Planina Brokeback“ (2005.) i “Požuda, oprez“ (2007.).

No, čovjek je, sjetimo se, ipak snimio izvrsne spektakle “Tigar i zmaj“ (2000.) i “Hulk“ (2003.), od kojih je potonji bio natopljen pikselima. Učeći od najvećih majstora (James Cameron), Lee je suvereno ovladao trodimenzionalnim formatom i stvorio možda i najimpresivniji (životinjski) filmski lik pomoću kompjutorski generiranih slika. Da, tigar je većinski digitalna kreacija, kombinirana s animatronikom (više) i pravom životinjom (manje). Njegova je pojavnost čudesna suglasno s Leejevim čarobnim kadrovima nastalim pod evidentnim utjecajem halucinantno-fluorescentne 3D tapiserije Cameronova “Avatara“ (2009.).


Jedna za drugom, scene “Pijevog života“ oduzimaju dah. Majka priroda pokazuje svoju dobru i lošu stranu na oceanu (zrake sunca kontra olujnih oblaka), a redatelj sve to hvata s osjećajem čuđenja svojstvenim snolikoj filmskoj magiji. More u jednom trenutku postaje nebo na Leejevom slikarskom platnu. U drugom ocean pod nebom svjetli zvjezdanim sjajem tisuća meduza. U trećem presvijetlost spokojstva vodene površine nakratko prekida skok divovskog plavog kita.

Pa ipak, ni u kojem trenu Lee ne dopušta da ga “lijepa svjetla zavaraju“. “Treću dimenziju“ on rabi isključivo kako bi vizualno predočio metaforičku potku knjige - duhovno putovanje i “kristoliko“ iskušenje jednog mladića na širokim prostranstvima svijeta koji još nije izgubio dio čarolije. Strah od “divljeg suputnika“ drži Pija na životu, dok se obojica “suočavaju s najvećim gospodarom“. Na neki način, tigar sam može alegorijski manifestirati Boga, poput lava Aslana u “Kronikama iz Narnije“, pa i predstavljati bilo kojeg osobnog demona protiv kojeg se Pi bori ili, još bolje, s kojim mora naučiti koegzistirati tražeći mjesto na svijetu. Je li Pijeva ganutljiva “priča s tigrom“ istinita, manje je važno od toga da u nju možemo vjerovati na metafizičkoj ravni, gdje je svaka suza vodopad ili – ocean.

Spider-Man kao pisac Na režiju “Pijeva života“ od 2002. su tipovali M. Nigt Shyamalan (“Šesto čulo“), Jean-Pierre Jeunet (“Alien: Uskrsnuće“) i Alfonso Cuaron (“Djeca čovječanstva“), a lik pisca trebao je utjeloviti netko od dvojice Spider-Mana, Tobey Maguire ili Andrew Garfield, no na kraju je odlučeno da to bude manje poznati Rafe Spall kako ne bi skrenuo pažnju na sebe. Ekstra poveznica sa Spider-Manom jest Irrfan Khan kojeg smo ljetos vidjeli u posljednjoj pustolovini Čovjeka-pauka.

Treća dimenzija za pet Pionir 3D tehnologije James Cameron na sva je zvona pohvalio trodimenzionalnost “Pijevog života“, rekavši da je to najbolji primjerak treće dimenzije na filmu. S Cameronom se lako složiti. A iza “Pijeva života“, pita li se vašeg kritičara, svakako dolazi “Avatar“. Treće mjesto bi zauzeo “Resident Evil: Drugi svijet“ (2010.), zatim slijede “Prometej“ (2011.) i “Tron: Nasljedstvo“ (2010.). Najvjerojatnije bi se Scorseseov “Hugo“ (2011.) našao na listi, no njega nažalost nismo imali prilike vidjeti u hrvatskim kinima.