StoryEditor

PAVAROTTI Čovjek koji je ljudima dao operu

Piše Marko Njegić
24. studenog 2019. - 11:32
Pavarotti

Oskarovac Ron Howard ("Genijalni um", "Apollo 13") otvara dokumentarac o Lucianu Pavarottiju u srcu Amazone. U rijetkim snimkama iz privatnog "kućnog videa" gledamo Pavarottija kako traži da ga se odvede u operu "Teatro Amazonas" kako bi pustio glas na istom mjestu gdje je pjevao Enrico Caruso, talijanski tenor i njegov veliki uzor.

Carusa je baš tu htio slušati protagonist "Fitzcarralda" (1982.) Wernera Herzoga, no Howard ne spominje taj film, premda se to nekako nametalo samo od sebe za redatelja-filmofila.

Nema spomena ni filma "Yes, Giorgio" iz iste 1982. u produkciji MGM-a i režiji velikana Franklina J. Schaffnera ("Planet majmuna", "Leptir"), romantične komedije/mjuzikla s Pavarottijem i Kathryn Harrold ("Sirovi ugovor") u glavnim ulogama.

To što Howard prešućuje prvi i jedini film u kojem je glumio Pavarotti, signal je da njegov dokumentarac neće mrljati njegov savršeno ispeglani crni sako s kopčanjem na gumb sprijeda i džepom za savijeni čavao za sreću i "trade-mark" bijeli rupčić u ruci.

"Yes, Giorgio" je neslavno prošao u kinima i kritika ga je sasjekla; od Rogera Eberta je dobio jednu i pol zvjezdicu na ljestvici do četiri.

Kad su "negativnosti" u pitanju, bile veće (preljub) ili manje (prohtjevi poput dive), Howard ima običaj zažmiriti na jedno oko. "Kontroverze" su svedene na fusnotu, tipa Pavarottijeve izvanbračne afere sa sopranisticom Madelyn Renee i 34 godine (od njega) mlađom Nicolette Mantovani koja mu je postala nova supruga, što je izazvalo skandal u Italiji.

Dokumentarističke "objektivnosti" nedostaje "Pavarottiju", ali opet, sve i da Howard nije diskretan oko maestrovih indiskrecija, lako je biti subjektivan kad je u pitanju najveći tenor 20. stoljeća, ako ne i svih vremena, koji je živio (za) glazbu.

Glazba je bila život velikog pjevača i velikodušnog čovjeka, većeg od života, koji je imao puno više vrlina (humanitarni koncerti) nego mana (brakolomstvo).

Ako već Howard nije naveo Herzogov film na početku dokumentarca, dao je navijestiti kako Pavarotti nije mogao odoljeti da ne zapjeva u "Teatru Amazonas" za šačicu nazočnih tijekom njegova posjeta. U redu, napravio je to i radi Carusa, da "službeno" preuzme od njega tenorsku štafetu, ali i zbog toga što je jednostavno volio pjevati i bio rođen za operu.

"Znao je da je od Boga primio veliki dar", čujemo u prvim minutama dokumentarca, kad Pavarotti biva intervjuiran. Na pitanje "kako bi volio da ga pamte za 100 godina", Pavarotti odgovara "kao čovjeka koji je operu dao ljudima". Tako će i biti zapamćena ova "mrga od čovjeka" s "dražesnim viškom kilograma".

Prvi televizijski prijenos opere u povijesti bio je upravo njegov nastup u "Metropolitanu" 1968. godine. Pjevao je prvi iz svoje branše i u "Madison Square Gardenu" i "Earl's Courtu", dijelio menadžere i pozornice s pop izvođačima i rockerima te bio glazbena megazvijezda poput njih, osobito nakon oformljenja "Tri tenora" s Placidom Domingom i Joseom Carrerasom, pod ravnanjem dirigenta Zubina Mehte.

Međutim, nakon pitanja "kako bi volio da ga pamte kao čovjeka", uslijedi muk i rez na klasičnu dokumentarnu biografiju kako je sin pekara i tenora postao operna superzvijezda od izvedbe "La Boheme" 1961.

Par minuta izvrsnih arhivskih snimki ili fotografija, par minuta "talking heads" intervjua s članovima obitelji, menadžerima, kolegama, te povremeno bizarno insertirani kadrovi (kokoš kad netko spomene da je mogao imati i kokošje mlijeko da je htio).

Film daje malu lekciju iz povijesti opere: neupućeni mogu doznati da je tenor konstruiran glas, ne prirodan kao bariton, a Pavarotti je bio jedan od najidealnijih. I najmoćijih: raspon njegova vokala omogućavao mu da je otpjeva devet visokih "c".

Najzanimljiviji su intervjui s članovima obitelji "kralja visokih c", pa tako Pavarottijeva kćerka govori kako je mislila da je njezin tata lopov jer odlazi raditi navečer s torbom punom lažnih brkova. U redu, Pavarotti nije bio glumac za film, ali bio je sjajan na pozornici u opernoj komediji i tragediji.

"Opera je nešto lažno što na pozornici postaje istina", znao je reći. U njegovom slučaju definitivno istina. Pavarotti je duboko proživljavao ono što pjeva i u stihovima pronalazio iskupničke note ("Želio bih da sam bio dobar muž, otac..."), posebice pred kraj karijere kad bi mu glas zatitrao na određenim dionicama/rečenicama, no to je izvedbi davalo ekstra emociju.

Bio je emotivac, "emotivni obarač ruku", kako ga je nazvao U2-ovac Bono Vox koji mu je napisao pjesmu "Miss Sarajevo". Možda je zato prije nastupa uvijek bio nervozan ("Idem umrijeti!"), ali nakon koncerta i proživljene katarze bi živio.

Gledatelj u kinu također doživljava katarzu i prolaze ga trnci kad sluša Pavarottija. Vrhunac dokumentarca je snimka izvedbe "Nessun Dorma" s Domingom i Carrerasom. Monumentalno.

Čavao i rupčić

Dokumentarac otkriva da je Pavarotti bio praznovjeran, pa je zato u džepu držao željezni čavao (u Italiji je izreka "kucni o željezno", ne "drvo").

U džepu je imao i rupčić koji je počeo držati u ruci nakon recitala. "Što ću s rukama", pitao se pred nastup. "Izvadi rupčić iz džepa i drži ga u ruci", savjetovali su ga i stvorili "trade-mark".

#CINEMARK

Izdvojeno