Dvoboj bendža i akustične gitare precizno podešava ton avanturističkog trilera s natruhama horora “Oslobađanje“ (1972.). Gorštački mladić s genetskim ili nekim drugim poremećajem (Billy Redden) nadovezuje se ravnopravno na svaki takt “gradskog dečka“ Drewa (Ronny Cox). Sve što Drew odsvira, nazgled mentalno zaostali momak imitira jednako umješno, čak i virtuoznije od starijeg uzora. Na kraju se Drew gotovo gubi u muzici koju je njegov partner prisvojio i jedva prati klinca s kojim se na uzajamno zadovoljstvo nekoliko minuta usklađeno dodavao poletnom glazbom.

Nakon što prebiranje po žicama utihne, oduševljeni Drew poželi dati ruku talentiranom muzikantu i pita ga da odsviraju još jednu pjesmu, no ovaj okrene glavu u drugom smjeru i odgovori šutnjom. Scena gubi početni polet i ugodna atmosfera dobiva kasnije potvrđeni prizvuk neugodnog. Kad Drew s prijateljima Edom, Lewisom i Bobbyjem (Jon Voight, Burt Reynolds, Ned Beatty) krene kanuom niz rijeku, svirač bendža će osvanuti na drvenom mostu poviše njih. Drew s veslom oponaša sviranje gitare, ali mali ne reagira, samo ih nijemo promatra, prateći pogledom njihov put u nepoznato. Zlokoban predznak, kasnije prisvojen u hororima.

“Deliverance“ je oblikovao film strave i užasa sedamdesetih i šire, do “Carrie“ (ruka iz jezera/groba) i “The Descent“ (primordijalni horor na mogućoj razini podsvjesnog). Bez remek-djela Johna Boormana tko zna bi li bilo “Teksaškog masakra motornom pilom“, “Brda imaju oči“, svih onih filmova s tematikom “pogrešnog skretanja“ u ovu ili onu zabit gdje će unutarnje (pojedinac) i vanjske tekovine suvremene civilizacije (društvo, tehnologija) biti preispitane u iskonskom “bendžo“ duelu s primitivnom, divljom “majkom prirodom“.

Preuzevši uzicu od godinu dana starijih Peckinpahovih “Pasa od slame“ Boorman je među prvima testirao narav (civilizirana) čovjeka suočena s golim, iskonskim opstankom dalje od urbane civilizacije. “Opstanak… tko je u stanju preživjeti“, razmišlja naglas Lewis pri početku filma, ne sluteći da ih u smislu preživljavanja čeka više od rijeke. Lewis, Ed, Bobby i Drew dolaze u “divljinu koja nestaje“ - namjerili su se u kanuima ukrotiti neukrotivu rijeku i njezine brzace, planiranu za skoro blokiranje, utapanje i pretvaranje u mirno jezero.

“Zašto se želite zajebavati s tom droljom od rijeke“, pitaju ih lokalci čije mjesto odumire s rijekom. “Zato što je tamo“, odgovara nadobudni junak Lewis opremljen modernim lukom i strijelom. Iako Ed predlaže da se vrate i odigraju partiju golfa, Lewis je spreman provjeriti njihovu muškost - s jedne strane iz hira, s druge zato što osjeća da će “stroj i sistem zakazati“, pa je dobro naučiti prilagoditi se prirodi, postati jedno s njom. Gradski šminkeri su uljezi na tuđem, stranom terenu, poput američke vojske u Vijetnamu koji se spominje kao “katastrofa na drugoj strani svijeta“.

Vijetnam će im se dogoditi kod kuće kao i američkim rezervistima u akcijskom djetetu Boormanova filma – “Južnjačkoj utjehi“ Waltera Hilla. U dečkima iz grada lokalci vide predstavnike civilizacije/tehnologije koja će od rijeke napraviti umjetno jezero i oskvrnuti netaknutu prirodu, oduzeti joj nevinost, silovati je. Osveta prirode je neumoljiva i ona uzvraća neciviliziranim silovanjem došljaka u najnelagodnijoj sceni spolnog zlostavljanja u povijesti (“Skviči kao svinja!“), nevjerojatno autentičnoj u režijskoj egzekuciji da i dan-danas u gledatelju izaziva jednak učinak šoka i nevjerice.

Priroda na drukčiji način oduzima muškost i snagatoru Lewisu kao jedinom mačo frajeru u ekipi – rijeka ga poražava i ostavlja izvan igre slomljene noge. Tretman Lewisa od akcijskog junaka koji spašava Eda i Bobbyja s nišana brđanskih sadista (Billy McKinney, Herbert “Cowboy“ Coward) do nemoćnog ranjenika prilično je neočekivan u eri Bond-filmova i okreće “Oslobađanje“ prema Hitchcockovom “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji“. Na Edu ostaje da “zaigra igru“, preuzme Lewisove akcijske dužnosti, postane lovac i neutralizira bezuba brđana s puškom koji ih drži u zamci u klancu, premda su mu ruke drhtale kad je trebao strijelom uloviti srnu u snolikoj sceni lova.

Boormanov film višestrukog interpretativnog potencijala, mitski konotiran, žanrovski transcedentalan, pun metaforike i simbolike, posjeduje i kvalitetu sna, odnosno košmara, vidljivo i po fotografiji kamermana Vilmosa Zsigmonda (“Lovac na jelene“) s usnimljena dva lica prirode, tj. kadrovima između realizma i nerealno lijepog. Gledano po finalnim kadrovima, jedno od mogućih čitanja filma “Deliverance“ jest i da je sve bio samo loš san obiteljskog, urbanog čovjeka, pripadnika grešne civilizacije.

“Ima nešto u šumi i vodi što smo u gradu izgubili“, konstatiraju likovi prije nizvodna spuštanja kanuom. Voda (rijeka, jezero) ima pročišćujući, katarzični karakter, a na površinu podsvijesti izvlači prvobitnosti - nepotopljen čovjekov primarni strah od majke prirode i njezine krezube rodbine naoružane dvocijevkama. “Oslobađanje“ je za ovakav tip filma i njegove antagoniste napravilo ono što su “Psiho“ i “Ralje“ učinili za tuširanje u motelu i kupanje u moru.