OPČINJEN Pijetao u lisičjem brlogu

Točka gledišta i vrijeme nastanka razlikuju stari “The Beguiled“ od novoga. Superiorniji i subverzivniji film Dona Siegela “Opčinjen“ nastao je u jeku akcijske faze Clinta Eastwooda, iste (1971.) godine kad je Prljavi Harry isukao magnum. Za Eastwooda je “The Beguiled“ predstavljao neobičan otklon od akcijskog filma, ali ne i njegove maskuline, “macho“ persone, u konačnici neočekivano “srezane“. Eastwood je bio zvijezda s još jednim ikoničnim akcijskim junakom u nastanku nakon Čovjeka bez imena iz špageti-trilogije, stoga je film bio ispričan iz perspektive glavnog muškog lika, ozlijeđenog sjevernjačkog kaplara Johna McBurneyja koji tijekom Građanskog rata završi u južnjačkom ženskom internatu i počne ponaosob zavoditi domaćice igrajući se lisca u kokošinjcu i izazivajući nemir u “kući ludih žena“, kako bi to rekla njegova novomilenijska inačica.

Bilo je to i vrijeme prije (konačne) “pobune u kokošinjcu“, odnosno svitanja feminističkog pokreta. Vrijeme mizoginije, ne mizantrije koja prije 46 godina jedva da se koristila u svakodnevnom izgovoru. Vrijeme kad je Eastwood u akcijskom filmu, kasnijem “Velikom izazovu“, mogao udariti ženu, neka je i negativka, šakom u glavu i izbaciti je iz vlaka da to ne izazove sablazan. Žene bijahu tada pokorne muškarcima poput Eastwooda, u/na filmu i izvan njega, a “povišene“ reakcije preteče “emancipacije“ u “Opčinjenom“ graničile su s napadajem histerije. Novi “The Beguiled“ Sofije Coppole se odvija u istom vremenu (tri godine od početka Građanskog rata), ali se vrijeme izvan filma promijenilo, time dijelom i redateljski pristup.

Bliži “Samoubojstvima nevinih“ i “Mariji Antoaneti“ nego “Izgubljenima u prijevodu“ i “Negdje“, Coppoličin film započinje snolikim, gotovo bajkovitim uvodom u kojem jedna od djevojaka iz južnjačkog internata, Amy (Oona Laurence), luta šumom poput Crvenapice skupljajući gljive i nalijeće na ranjenog sjevernjačkog vuka Johna McBurneyja (Colin Farrell). Fotografija je bliža Kubrickovom “Barryju Lyndonu“, nego Siegelovu filmu, a bubnjeve rata starog filma u novome zamjenjuje Amyno pjevušenje. Građanski rat gruva i dim suklja u daljini kao podsjetnik da bitke još traju, ali internat opstoji kao neka vrsta feminističke utopije, izoliranog utočišta bez muškar(a)ca gdje će se voditi rat spolova.

Podsjetnik stiže i u liku McBurneyja, uljeza koji prekida utopiju i izvlači potisnutu seksualnost na površinu, jedva suspregnutu u sceni kad vlasnica internata Martha Farnsworth (Nicole Kidman) pere onesviještenog “jenkija“ od glave (skoro) do pete. “Vojnikov boravak djeluje na nas“, primijećuje Martha. Potvrda stiže na prvoj večeri s McBurneyjem - pripadnice ljepšeg spola će se nadmetati za njegovu naklonost i doći dotjerane, s broševima i naušnicama, kao Pepeljuge na bal, što će on opaziti i iskoristiti, pokušavajući manipulacijama okrenuti jednu protiv druge, ali u na koncu izazvati ljubomoru fatalnih posljedica.

Znajući da novi “Opčinjen“ nema tako prevratnu sociopovijesnu i psihoseksualnu “težinu“ prethodnika, Coppola je, načelno pričajući navlaš istu priču, napravila digresiju prebacivanjem očište na ljepši spol, s naglaskom na Marthu, učiteljicu Edwinu (Kirsten Dunst) i najstariju učenicu Aliciju (Elle Fanning). Smislen redateljičin potez budući da Farrell u ulozi “Sjevernjaka“ s šrapnelima u nozi nije mačistički ni ikonički kalibar Eastwooda, već glumac koji se može izgubiti u liku, što je još vidljivije u “Ubojstvu svetog jelena“. Ipak, potez će se pokazati vizionarskim, posebice što je vrijeme išlo na ruku njezinu filmu čineći ga aktualnijim ako ne i nužno boljim, i to protok od svega nekoliko mjeseci koliko je prošlo od svjetske canneske premijere do hrvatske na ZFF-u.

Kad je “Opčinjen“ proljetos takav kakav jest/je bio prikazan u Cannesu, dočekao ga je donekle razumljivo mlak prijem. Ove jeseni “The Beguiled“ se gleda - ili bi se barem trebao gledati - drugim očima nakon slučaja seksualnog predatora Harveyja Weinsteina i najnovije borbe žena za nezavisnost u muškom (filmskom) svijetu koji ih je i dalje potiho podčinjavao s osmjehom šarmera na licu skrivenog agresora/silovatelja. Kaplar McBurney je humaniziran do te mjere da je njegova srditost u trećem činu razumljiva, a prijetnja silovanja iz Siegelova filma nazočna na rubu kadra. No, u svjetlu recentnih događaja i probuđene mizandrije zanimljivo je opet gledati kako bi muškarac koji se nameće kao glava kuće bez te glave mogao i ostati kad “kuje osvetoljubive“ odluče odbraniti svoju teško izborenu autonomiju i utopiju. Lisac u kokošinjcu polako se pretvara u pijetla u lisičjem brlogu u Coppoličinoj (ne)namjernoj provokaciji profeminizma. Aja(j), Sofia!