StoryEditor

ODISEJ Cousteauov pozdrav sa Hvara i Visa

15. kolovoza 2017. - 21:04
Odisej

Lišen ikakve posebne najave, mimo one osnovne u festivalskom rasporedu, hrvatsku premijeru na nedavno održanoj Puli doživio je francuski film “Odisej“ o Jacquesu Cousteauu sniman u – Hrvatskoj, a uskoro će se, također bez neke pompe, prikazati na festivalu u Vukovaru. Kamere su u rujnu 2015. radile na dalmatinskim otocima, Hvaru i Visu, ispod i iznad površine mora, a Jadransku obalu posjetili glumci Lambert Wilson (“O bogovima i ljudima“) i Audrey Tautou, omiljena Amelie, koje smo uživo vidjeli prilikom posjete setu.

Nakon odgledana filma, jedne od većih atrakcija iz stranog programa Pule, možemo ustvrditi kako je Hrvatska dobro odglumila Francusku rivijeru, dok je “L'odyssee“ zauzvrat napravio dobru reklamu Hrvatskoj. Lokacije su uredno navedene u podacima o filmu redatelja Jeromea Sallea (“Anthony Zimmer“, “Largo Winch“, “Zulu“) i uklapaju se u prostornu razvedenost raskošne produkcije teške 20 milijuna eura, ravopravno sa setovima na Antartici, Bahamima, Južnoj Africi.

Zbog svega toga, premijera “Odiseja“ kao filmske razglednice i iz Dalmacije/Hrvatske trebala bi biti istaknutija, neovisno o njegovoj kakvoći. “L'odyssee“, naime, nije epohalni film o Cousteauu i njegovim avanturama s brodom “Calypso“ kakav smo priželjkivali, inferiorniji je “Panici pod morem“ Wesa Andersona posvećenoj legendarnom oceanografu, ali dovoljno vizualno atraktivan i hvalevrijedan u ekološkom pristupu da može dobiti prolaznu ocjenu. Najveći problem je sam Cousteau kojeg s tradicionalnom kapom ronioca solidno utjelovljuje Wilson, odnosno njegov život, prebogat i ispunjen doživljajima da se pospremi unutar 122 minute.

“Odisej“ je pretrpan film, fokusiraniji na činjenice umjesto ljude, skače s jednog zbivanja na drugo, nedovoljno se zadržavajući na pojedinom događaju i liku da bi se isti emotivno primili u gledatelju i povezali ih s pričom. Počinje 1979. sa smrću Cousteauova sina Phillippea (Pierre Ninney) u hidroavionskoj nesreći, s čime je trebao završiti da izazove veći udar na gledatelja, nakon čega se vraća u 1949. godinu. Phillippe i njegov brat Jean-Michael (odraslog ga glumi Benjamin Lavernhe) uživaju čari idilična djetinjstva u obiteljskoj kući pokraj mora na francuskoj rivijeri, zapravo u pitoresknoj hvarskoj uvali Jagodna.

Lokacija nam nedostaje jednom kad nestane iz kadra, ne iz razloga što smo lokalpatrioti, nego zato što je Salle uspio uhvatiti miris kasnog ljeta, tako opipljiv u zraku, koji podgoduje sjetnom tonu filma, žalom za prošlim vremenom u odnosu oca i sina, muža i žene, čovječanstva i (morskog) okoliša. Volim-mrzim odnos oca i sina dramska je kičma filma, no zbog njega ispaštaju ostali, tek skicirani likovi, poglavito Cousteauova supruga Simone, gurnuta na marginu kadra gdje povremeno sijevne ljutnjom na muževe vanbračne izlete (“Ne želim ženu na brodu, imaj ih na kopnu“).

Cousteau je prikazan kao vrhunski, vizionarski podmorski istraživač, ali i loš “family man“ (djecu poslao u internat, bio nevjeran ženi) gonjen planetarnom slavom i inoviranjem sprava za ronjenje i ronilačke opreme s kojom čovjek može disati “kao riba“. Možda je i zato film uspješniji kad kamera Matiasa Boucarda zaroni i nađe se pod spokojnim dubokim modrim morem Jadrana ili Bahama, svejedno, gdje tišinu razbija tek glazba Alexandrea Desplata.

Razumijemo što je Cousteau htio reći kad je spomenuo da se u moru nalazi između dva svijeta, sunčeve svjetlosti iznad i beskonačnog plavetnila ispod, ispuštajući mjehuriće kroz disaljku kao simbol života, dok on ili Philippe rone među plavetnim kitovima i jatom riba. U nekim od najljepših podvodnih kadrova u posljednje vrijeme Salle umješno hvata sliku/zvuk mora i uopće (Cousteauovu) fasciniranost podmorjem, dubinama na kojima čovjek dosad nije bio, cijelim jednim novim svijetom, još uvijek ne posve otkrivenim, no ekološki ugroženim.

Brojne vrste riba su nestale zbog izlova ili zagađenja mora, stoga “L'odyssee“ u završnici postaje “eko-eko“ drama, a istraživanje Cousteaua seniora i juniora se pretvara u grčevitu borbu za očuvanje okoliša i čitavog planeta. Film se “cousteauovski“ bolje snalazi pod suncem okupanom morskom površinom, kad hvata osjećaj “kao da plivaš u akvariju“, nego na kopnu, među ljudima kojima treba dati umjetno disanje da prodišu poput pravih karaktera. Panike dakle, nema pod morem, samo nad njim.

Kad će u kina?

“Odisej“ je kupljen za kinodistribuciju, no još nije poznato kad će se pojaviti na redovnom repertoaru. Zanimljivo je da su se kod nas, doduše u imitiranoj distribuciji, prije našli filmovi Pierrea Ninneyja koje je snimio nakon ovoga – “Frantz“ i “Petorka“.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. siječanj 2022 15:24