Da sam na mjestu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, bio bih ozbiljno zabrinut. Rebranding naše nacionalne povijesti i tisućljetne uljudbe počiva mu na klimavim nogama: ministrovi oslonci u medijskom, intelektualnom i filmskom svijetu su katastrofalno netalentiran kadar da bi ih svaki istinski domoljub strasno poželio vidjeti u službi srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića.
Ja, primjerice, i nisam neki dežurni domoljub, a opet kad god zadnjih dana bacim pogled na HTV-ov Dnevnik, refleksno poželim da je to zapravo beogradski dnevnik. Ne progovara iz mene tajno nagnuće prema ekspanzionizmu mrske čaršije, nego tradicionalna hrvatska dobrohotnost prema susjedovoj kravi: iskreno mi je žao što su odabranici Siniše Kovačića naši, a ne medijski trudbenici našega najljućega neprijatelja.
Protiv partizana na partizanski način
Ti uštogljeni komesarski likovi iz rubrike vremeplov, te govoreće glave što spavajući otvaraju usta, ti desetminutni patetični prilozi o velebnim ministarskim obećanjima ili posjeti najdraže gošće opustjelim otocima… kao da su nasilno iščupani iz kreativnoga rasadnika Franje Tuđmana ranih devedesetih i ni krivi ni dužni presađeni u ovo brzo vrijeme žive interakcije, kompleksne informativnosti, kritičnosti prema činovnicima i prezira prema svakom ideologiziranju.
Na prostoru našega jezika vjerojatno bi jedino srbijanska dalekovidnica još i bila spremna platiti tako skromnu razinu usluge medijskih perjanika, da nije ljutih boraca protiv uhljeba iz HDZ-a i socijalno osjetljive nam nacionalne kulture.
Još gora situacija je u području režimskih napora da se obračuna s tzv. partizanskom prošlošću koristeći se – avaj- njihovom propagandnom metodologijom iz 1945. Nakon desetljeća iskrenih historiografskih nastojanja niza istraživača da se kroz slojeve režimske piture napokon dođe do pravih istina, „reformski“ komesarijat je odlučio jedan prezreni koncept tek nasilno zamijeniti suprotnim ideološkim narativom.
Ono što s najgorom nacističkom mrljom na hrvatskoj savjesti – koncentracijskim logorom Jasenovcem – rade HDZ-ovi medijski piarovci, Jakov Sedlar, te dr. Stjepan Razum i njegovo pseudoistraživačko društvo pojačano Glasom Koncila – nisu tako nemušto radili ni agitpropovci u neposrednom poraću, a bogami ni njihovi prethodnici u Promičbenom odjelu Ustaške vojnice.
Toliko pseudodokumentarizma, pseudopovijesti i pseudomoralizma – uz more nepatvorenih laži, selektivnog pamćenja te najsirovije agresije – dovelo je, među ostalim, i do toga da se ove godine u Jasenovcu na komemoriranju godišnjice proboja logoraša neće okupiti nitko od predstavnika manjinskih naroda koji su tamo istrebljivani temeljem rasnih zakona.
Nazovifilm o Jasenovcu
Prema ovoj zemlji formira se sve čvršći sanitarni koridor u civiliziranom svijetu, pa se o Hrvatskoj u produkciji njemačko-francuskog kanala Arte snimaju i dokumentarci kao o jednoj od zemalja EU-a s najjačim ekstremističkim i revizionističkim pokretima.
Za to vrijeme, na svečanim promocijama Sedlarova nazovifilma o Jasenovcu više je bivših udbaša, partijskih sekretara, najbližih suradnika Stepinčeva tužitelja i nekadašnjih oficira kontraobavještajne službe JNA nego što bi ih se prije devedesetih znalo skupiti po prisavskim birtijama oko Kockice.
Slučajno? Jednako kao što su slučajno Mađarska Viktora Orbana i Poljska Jaroslawa Kaczynskog – dvije najekstremnije zemlje u EU-u – također bivše komunističke države.
Pročitajmo, zato, što o Jasenovcu - koji je po Jakovu Sedlaru i Zdravku Tomcu propagandni mit – za razliku od onih što su do jučer tražili crvenu nit, a danas jeftino falsificiraju povijest s drugim preznakom, piše nekadašnji jasenovački zatvorenik, hercegovački Hrvat, ljuti katolik, haesesovac i predratni predsjednik Društva hrvatskih književnika Ilija Jakovljević u svojemu logorskome dnevniku „Konclogor na Savi“:
Kozaračke jaslice
„I s mojom djecom je svršeno! Bilo ih je preko tisuću i pet stotina, a sad ih je svega tristo“ – požalio mi se doktor Budicki.
- Kada? Zar su i njih sinoć?
- Još početkom mjeseca odveli su ih nekoliko stotina u tursku kuću blizu pravoslavne crkve. Zastavnik Ante i još jedan zatukli su ih čekićem. Bilo je i nešto većih dječaka, koji su shvatili što se događa i užasno vriskali. Ubijanje je trajalo tri i pol sata, zastavnik se tužio da se jako izmorio.
- A što je s ostalom djecom?
- Na Antunovo ih je opet nestalo oko četiri stotine. Oblijepljeni su prozori na jednoj kući, kako se radi kada se tamane stjenice. Zagušili su ih ciklonom.
Bilo je to previše i za ovu klaonicu. I do krajnosti smjelo, jer je u logoru zasjedala njemačka komisija za preuzimanje radnika, a takve se stvari ne rade u prisutnosti stranaca, pa bili i nacisti. No, doktor mi objasni: u
logorskom buffetu te je noći proslavljen Pavelićev imendan.
Nijemci su pili s ustaškim časnicima, a za to je vrijeme vodnik Grubišić zagušio manju djecu, do osam godina…„
Tako je iz prve ruke svjedočio o Sedlarovim i Razumovim kozaračkim „jaslicama“ u Jasenovcu jedan iskreni kršćanin. Tako je o slavnoj hrvatskoj državi kojoj su najljući politički protivnici bila nedužna djeca do osam godina govorio jedan čestiti Hrvat koji je u Jasenovac dospio jer je odbio Pavelićev poziv da uđe u ustašku Vladu i kojega su, povrh svega, poslije rata ubili komunisti. Njegova istina, međutim, u današnjoj Hrvatskoj nije poželjna, za razliku od velebnih povijesnih (re)vizija Tomislava Karamarka, Zlatka Hasanbegovića i Zdravka Tomca.
