Balet rata se spektakularno pleše u svečanom otvorenju “Grebena spašenih“. U nekih minut trajanja tjelesa padaju sasječena mecima, pale se bacači plamena, zemlja diže u zrak, bojište zavija u vatru i dim. Nijemo promotreni usporeni pokreti krvi, blata, leševa i paleži saopćavaju neskrivene namjere trijumfalnog povratničkog redateljskog filma glumca Mela Gibsona, vrijednog nominacije za Oscara. Bit će zvjerskog pokolja, ali i božanske poetičnosti. Među tim suprotnostima Gibson je, nakon debija s “Čovjekom bez lica“ (1993.), sagradio svoje redateljsko autorstvo u filmovima “Hrabro srce“ (1995.), “Pasija“ (2004.) i “Apocalypto“ (2006.).
Na križanju tih proturječnosti, konačno, leži i istinita priča o američkom ratnom junaku odlikovanom Medaljom časti Desmondu T. Dossu (mogući oskarovski nominent Andrew Garfield) koji je vojevao bitku za Okinawu bez puške u ruci i spasio četu suboraca, čak i nekoliko Japanaca. A Gibson je bio idealan kandidat da je ispriča i vrati se režiji poslije desetogodišnje pauze. Još od glumačkih dana Gibson je stremio mesijanskim junacima sklonima samožrtvi u veoma nasilnim akcijskim filmovima (“Pobješnjeli Max 2“). Kad je stao iza kamere, herojski izbavitelji naroda postali su njegov zaštitni znak, od Williama Wallacea preko Isusa Krista do Jaguara Šape.
Desmond T. Doss se prirodno uklapa u Gibsonovu (režisersku) filmografiju, bliži Kristu iz “The Passion Of The Christ“, nego drugoj dvojici junaka, prisiljenih latiti se hladnog oružja i slati dušmane u smrt da bi spasili živote svojih ljudi. Možda Desmond ne bi bio takav kakav je bio da se u dječaštvu obojenom nasiljem zbog oca alkoholičara (izvrsna epizoda Huga Weaving), veterana Prvog svjetskog rata s PTSP-om i grižnjom savjesti, nije potukao s bratom Haroldom i zamalo ga usmrtio udarcem kamenom. Razmišljajući o počinjenom nedjelu, Desmond se zagledao u sliku Deset zapovijedi i fokusirao na šestu – “ne ubij“.
“Oduzeti život je najveći grijeh“, uči ga majka (Rachel Griffiths). Nedugo kasnije, Desmond će nekom dečku na ulici spasiti život i najaviti svoju buduću ulogu. No, dotad Gibson u priču uvodi romansu s medicinskom sestrom Dorothy (Teresa Palmer). Desmondovo udvaranje Dorothy kuca srcem ljubavne priče “Bravehearta“ da zasladi nadolazeća gorka zbivanja i uspostavi protagonistovu motivaciju za povratak kući s bojišnice. Nakon napada na Pearl Harbor, Desmon je osjetio da se mora prijaviti za Drugi svjetski rat, ali cilj mu je bio postati bolničar, “spašavati ljude, ne ubijati“.
Strukturalno, “Hacksaw Ridge“ je podijeljen na dva dijela i prva polovica se odvija kao spoj općih žanrovskih mjesta osamdesetih (“An Officer and a Gentleman“, “Heartbreak Ridge“, “Full Metal Jackett“), s Vinceom Vaughnom kao solidnom zamjenom za Louisa Gossetta Jr-a, Clinta Eastwooda i R. Lee Ermeyja oboružanom izjavama tipa “Vidio sam stabljike kukuruza razvijenije od tebe“. Malo romanse, puno vojnog “drilla“ i muškog bondinga u svrhu upoznavanja likova da nam bude stalo do njih kad krene druga polovica i uslijede ratni horori prilikom osvajanja titularnog grebena strateški važnog za zauzimanje Okinawe i poraz Japana.
Međutim, nijedan vojnik u tim filmovima nije odbijao taknuti oružje zbog košenja s njegovim kršćanskim uvjerenjima, niti je tipovao na “prigovor savjesti“ da ostane vjeran onome u što vjeruje, makar bio predmetom izrugivanja (“Što ćeš učiniti? Udariti ih svojom Biblijom?“). S iskrenošću, naivnošću i dobrodušnošću jednog Forresta Gumpa, Desmond je drukčiji od drugih, štoviše valjda najmanje tipičan vojnik u povijesti. Iako njegovi nadređeni smatraju da u ratu vrijede “drukčije okolnosti“ i oduzimanje života nije ubojstvo, a kolege ga isprve smatraju “kukavicom“, Desmond se uspio sudski izboriti za dozvolu da “smije utrčati u pakao bitke bez oružja da se zaštiti“.
Pakao bitke u ovom filmu gotovo da nadmašuje iskrcavanje na Normandiju iz Spielbergova “Spašavanja vojnika Ryana“, od kojeg preuzima štafetu ponajboljeg (anti)ratnog filma novog milenija. Bliski dodir s rundama visokokalibarskog oružja ili detonacijom granata režiran je bez žmirenja na jedno oko. Tijela su raznesena, ispadaju im iznutrice, noge se mrve, a tu su i glupe smrti poput jednostavnog metka u čelo kad mislite da će vojnika hitac samo okrznuti u obraz. Bolji od Spielberga kao akcijski režiser, Gibson se raspištoljio u mješavini ratne koreografije i religiozne ikonografije.
U prikazu fizičkih učinaka nasilja, Gibson se ne libi ni "ramboidnih" scena u kojima jedan američki vojnik (Luke Bracey), poput Schwarzeneggera u "Potpunom sjećanju", koristi raspadnuti torzo stradalnika kao zaštitu jurišajući na Japanca. Teško da takav postupak možemo nazvati klasičnim akcijskim junačenjem po kojemu je (i) Gibson postao poznat. Čini se da Gibson od “Grebena spašenih“ radi ne samo antiratni film, nego i antiakcijski. Jedina akcijskojunačka scena tiče se Desmondova odbijanja granate rukom i nogom. Nadahnjujući i pacifistički “Hacksaw Ridge“ ne propituje samu bit rata, nego i ratnog/akcijskog filma s junakom spremnim dati život da ga pritom ne uzme i izbjegavati vatru a da je ne uzvrati.
Medalja časti
Da život piše ratne filmove jasno je na kraju “Grebena spašenih“. Gibson je ubacio dokumentarističke snimke pravog Desmonda T. Dossa (1919. - 2006.), od njegova primanja Medalje časti iz ruku predsjednika Trumana do posljednjeg intervjua pred smrt. U tom intervjuu Desmond se prisjetio nekih događaja koje smo netom vidjeli u filmu. Slušamo iz njegovih usta priču o tome kad je kolegi suborcu obrisao oči i načinio ga da progleda, premda je ovaj mislio da je oslijepio. Desmond je bio prvi od tri primatelja Medalje časti s “prigovorom savjesti“. Osvojio ju je zato što je spasio mnoštvo vojnika u jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da je Desmond bio vjernik Krščanske adventističke crkve i da je tražio izuzeće od vojnih treninga subotom, kad je njegov šabat, kao i to da nije jeo meso. Ranjenike je spašavao moleći se Bogu “samo da izvučem još jednog, samo da izvučem još jednog“. Izvukao ih je 75.