Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor

CRO FILM 2019. Više gledatelja u kinima, manje filmova u svijetu

Piše Marko Njegić
31. prosinca 2019. - 09:05
Dnevnik-Diane-Budisavljević

Gledanost hrvatskog filma u kinima je znatno porasla u ovoj godini nakon prilično katastrofalne prošle. Vodeći hrvatski kinohit 2018., "Osmi povjerenik", sakupio je 31.499 gledatelja, a drugoplasirani "Comic Sans" svega 13.550. Bila je to zasigurno najgora godina za gledanost "domaćica" tijekom 2010-ih.

Srećom, 2019. je poboljšala komercijalnu krvnu sliku hrvatske kinematografije. Dobili smo najveći kinohit od zlatne 2012./2013. naovamo koji je privukao 74.424 gledatelja zaključno s 23. listopada i zaradio 2.5 milijuna kuna. "General" Antuna Vrdoljaka nadmašio je rezultate "Zagonetnog dječaka" (68.969 gledatelja), "ZG80" (65.345) i "Uzbune na zelenom vrhu" (63.583) te se po gledanosti smješta iza "Sonje i bika" (97.927).

Na stranu njegova (ne)kvaliteta, ali za trenutne pojmove glednosti to je nacionalni blockbuster budući da hrvatski filmovi, nažalost, više nisu kadri prebaciti magičnu granicu od 100.000 gledatelja koju su 2012./2013. prebacila čak dva naslova ("Svećenikova djeca", "Šegrt Hlapić"), a jedan joj došao jako blizu ("Sonja i bik").

Evidentno je to i po rezultatima posljednjeg ostvarenja Vinka Brešana "Koja je ovo država". Brešan je u hrvatskim okvirima slovio za Camerona u svjetskima: takoreći svaki njegov film bio je CRO blockbuster s oko/preko 100 tisuća gledatelja ("Maršal", "Svećenikova djeca") ili čak 300.000 ("Kako je počeo rat na mom otoku").

Sukladno tome, "Koja je ovo država" je podbacila, ali za današnje uvjete "domaćica" je solidan kinohit s 57.822 gledatelja, veći od, recimo, "Narodnog heroja Ljiljana Vidića" (malo manje od 55.000), posebice što se ispostavilo da je film više drama nego komedija.

Treće, četvrto i peto mjesto gledanosti drže čak tri filma nadomak 30.000 kinoposjetitelja, koliko je, dakle, prošle godine privukao samo jedan. To su "Moj dida je pao s Marsa" Dražena Žarkovića i Marine Andree Škop (28.883 gledatelja), "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" (27.875) Predraga Ličine i "Dnevnik Diane Budisavljević" Dane Budisavljević (26.642).

Dva od njih tri su žanrovska ostvarenja, što pokazuje da se hrvatska kinematografija (napokon!) otvara žanrovskom filmu, a jedan (polu)dokumentarac. Na šestom mjestu slijedi "Ufuraj se i pukni" Ljubomira Kerekeša s 17.648 kinoposjetitelja, što je iznad drugoplasiranog filma 2018. godine.

"Youtuberska" komedija "Ideš? Idem!" Ljube Zdjelarevića na koncu se nije prometnula u hit (neloših 7509 gledatelja do 25. prosinca; još je u kinima), a brojke "Dopunske nastave" Ivana Gorana Viteza (5522), "Malog" Antonija Nuića (5017) i "Za ona dobra stara vremena" Eduarda Galića (3177) opet su veće od prošlogodišnjeg "F20" ili "Aleksi", tj. "Gorana" i "Agapea" iz 2017. godine.

Naravno, bilo je nanovo i filmova s publikom izbrojivom u par stotina gledatelja ("Dom", "Do kraja smrti"), ali sve u svemu u komercijalnom smislu je napravljen veliki korak naprijed kojemu treba prirodati i ostvarenih 50.000 gledatelja u Kinu Mediteran kao veliki plus unutar Kino Mreže (minus je zatvaranje zagrebačke "Europe" iz političkih, ne filmskih razloga).

Međutim, dok je gledanost (po)rasla, prisutnost hrvatskih filmova u svijetu se smanjila. Prošlogodišnja "Aleksi" je takoreći jedina konkretnije branila festivalske boje hrvatskog filma u pogledu nagrada, premda ne treba zanemariti ni to što je "Glas" Ognjena Sviličića imao svjetsku premijeru u Busanu, a "Mater" Jure Pavlovića u Talinnu (oba će u kina 2020.), dapače.

Domaću kinematografiju su ponosnom najviše (na)činile manjinske hrvatske koprodukcije, preciznije "Bog postoji, njeno ime je Petrunija" i "Šavovi", obje prikazane/nagrađene na Berlinaleu, pa i "Bosonogi car" (premijera u Torontu). Kad smo kod koprodukcija, producentica Ankica Jurić Tilić je osvojila Europskog Oscara. Uz nadu da će i jedan hrvatski film osvojiti EU Oscara 2020., ili barem dobiti nominaciju, opraštamo se time od 2019. i bacamo na top-listu.

1. DNEVNIK DIANE BUDISAVLJEVIĆ
Hrvatski film rijetko potrese i dirne gledatelja kao što to radi  "Dnevnik Diane Budisavljević" u snažnim crno-bijelim arhivskim snimkama koje nijemo vrište antifašizam. Pa opet, dokumentarno-igrana "Diana" je staložena i trezvena u pristupu delikatnoj temi. Ovo je jedan tih, dostojanstven i nadasve bitan film za da(v)našnju hrvatsku kinematografiju, ali i društvo.

2. KOJA JE OVO DRŽAVA
Neujednačen, no prilično dobar, pa i važan film. U kinima je ispao kolateralna žrtva reklame (čeka vas "brešanovska" komedija) i usmene predaje (ipak je drama). "Koja je ovo država" je drama koja se reklamirala kao komedija. Na površini još jedna Brešanova društveno-politička subverzija, ispod nje nešto više (ili u ovom slučaju manje).

3. POSLJEDNJI DANI LJETA
Dugometražni debi kritičara Damira Radića pametno je i simbolično konstruiran film. Počinje scenom masturbacije na pornić i ušutkava eventualne prigovore na "art onaniranje", nakon čega gradi naraciju lomljivu poput ljubavnog trokuta na isteku jednog dugog toplog ljeta. Ugodno iznenađenje Pule.

4. DOPUNSKA NASTAVA
Je li Vitez imao viziju štrajka prosvjetara, "Dopunska nastava" je od Pule do kina postala vizionarski film. A ako različiti žanrovi (napeti triler, crna komedija) nisu uvijek pomireni, Vitezu je ionako najprioritetnije bilo kroz njih provući društveni komentar. U tome je i uspio, poslavši vrhušku hrvatskog društva natrag u školsku (magareću) klupu.

5. ZAGREBAČKI EKVINOCIJ
Dašak mladenačke svježine donio je prvijenac Svebora Mihaela Jelića lišen politiziranja. U jednoj sceni čujemo "di si bila '91.?", ali Jelić pita gdje ste bili devedesetih kad su se snimali američki generacijski nezavisnjaci. Jednog približno takvog je i sam snimio na hrvatski način.

6. POSLJEDNJI SRBIN U HRVATSKOJ
"Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?", stajalo je ljetos na plakatu jedne stranke, nekoliko mjeseci nakon premijere ovog filma. Bio ovo vizionarski film ili ne, nećkao se između ozbiljne satire i neozbiljna trasha, vrijeme ide na ruku sprdačini Predraga Ličine na račun sranja, pardon stanja u Hrvatskoj.

7. MOJ DIDA JE PAO S MARSA
Kinematografske osamdesete su popularnije nego ikad ("Stranger Things", "Bumblebee"), a "Moj dida je pao s Marsa" je najviše što se neki domaći film približio slavljenju te filmske ere. Solidan pokušaj (re)kreiranja "amblinovske" SF avanture za djecu na hrvatski način za današnje klince, ako ne i njihove roditelje koji su bili klinci tijekom osamdesetih.

Najbolje i najgori

Častan spomen: 'Slice Of Life'. Časniji spomen od ovoga ne može i to je najmanje što možemo napraviti za hrvatskog "Blade Runnera". Da "Slice Of Life" nije kratkometražni film, završio bi na samom vrhu liste. Možda i hoće narednih godina, kad/ako ga Luka Hrgović i Dino Julius pretvore u dugometražni, o čemu se šuška.

Najbolji kratkiš: "Južno voće" Josipa Lukića i "Druker" Rina Barbira. Lukić je spreman za dugi metar, Barbir je ostvario odličan redateljski debi u kratkome.

Naj-dokumentarac: "Tusta" Andreja Korovljeva. Punk nije mrtav, Tusta živi vječno.

Naj-uloge: Judita Franković ("Izbrisana"), Hristina Popović ("Posljednji Srbin u Hrvatskoj"), Alma Prica ("Dnevnik Diane Budisavljević"); Milivoj Beader i Željko Königsknecht ("Dopunska nastava"), Nikša Butijer ("Koja je ovo država")

Nova lica: "Zagrebački ekvinocij" je predstavio najmanje dvije potentne mlade glumice - Lenu Medar i Lunu Pilić, a "Posljednji dani ljeta" Antoniju Šitum i Tanju Kordić.

Najgori film: 'General' Kritičari su bili iznapadani nakon premijernih pulskih recenzija, ali kad je "General" krenuo u kina i nedavno stigao na TV kao (još gora) serija, postalo je jasno i svekoliku puku da se radi o promašaju. Ovo je hrvatska kinematografija devedesetih u tekstu i slici. Previše je tu televizije (TV drama, sapunica) i teatra, premalo filma kao takvog. Previše ideologije i filozofije, premalo karakterizacije (lik) i akcije (njegovo djelo).

In memoriam: Ove godine napustili su nas Branko Lustig, Ivo Gregurević, Andrija Pivčević, Matija Vukšić, Aleksandar Bogdanović... Počivali u miru.

#CINEMARK

Izdvojeno