“Don’t talk, just do it...”, dobacivao je u ekran mali filmofil Danny u parodičnom “Posljednjem akcijskom junaku” gledajući Laurencea Oliviera kao Hamleta koji naoružan bodežom započinje monolog umjesto da odmah krene u akciju.
Danny je odrastao uz arhetipske akcijske filmove u kojima negativci imaju običaj pričati priču umjesto da odmah ubiju junaka. “Ne pričaj, samo pucaj”, glasio bi njegov savjet koji je čuo John Woo kad je 2023. snimio povratnički američki akcijski triler “Tiha noć”.
Akcija je u svakom ostvarenju s potpisom Wooa govorila tisuću riječi i vizualno prednjačilo nad verbalnim, a “Silent Night” je to potencirao kao film bez dijaloga i junakom kojemu je metak u vrat oduzeo sposobnost govora. Par godina kasnije, štafetu od Wooa je preuzeo Potsy Ponciroli, redatelj “Grada osvete” (“Motor City”), još jednog akcijskog filma (gotovo) bez izgovorene riječi.
Dijalozi su prešutni u “Gradu osvete”, komunikacija je neverbalna, svedena na govor tijela, kretnje i povišene emocije, sve u svrhu dominantne vizualizacije, odnosno akcije. Likovi povremeno i progovore, ali kad to naprave mi ih pretežno ne čujemo, s obzirom da, primjerice, razmjenju riječi iza staklenih vrata u uredu probacijskog službenika. Umjesto njih govore glazba i snažna vizualizacija filma s puno stilizacije (usporeni pokreti).
Glazba uz sliku priča priču, toliko da se “Motor City” može opisati i kao akcijski mjuzikl čak i više u odnosu na “Ratnike podzemlja”, “Vatrene ulice” i “Vozača”/”Baby Driver”. Hit-pjesme izvođača kao što su David Bowie (”Cat People”), Fleetwood Mac (”The Chain”), Donna Summer (”I Feel Love”), Moody Blues (”Nights In White Satin”)..., a koje je za film probrao ”whitestripeovac” Jack White i pojavio se u ”cameo” ulozi pijanista, imaju propulzivnu ulogu u “Gradu osvete”.
Muzika i pjesme guraju priču naprijed u paketu s vizualizacijom. Dok se likovi ponašaju kao da im je “maca papala jezik”, audiovizualni neo(n)-noir jezik filma pokreće zbivanja. Ponciroli (“Old Henry”) radi striptiz akcijskog žanra i osvetničkih priča do gole kosti. Arhetipologija filma osvete, još tamo od sedamdesetih, u koje se “Motor City” kune (“Rolling Thunder”, “Death Wish”), ionako nalaže da je priča svedena na goli minimum, a vokabular osvetnika škrt, tako da to ima šireg smisla.
U najkraćim crticama junaku/bivšem kriminalcu zlatnog srca (Alan “Reacher” Ritchson) samo je osveta na pameti kad završi u zatvoru nakon što mu negativac/diler i vlasnik kluba (uvijek impresivni Ben Foster) smjesti drogu drogu pomoću korumpiranog policajca (Pablo Schreiber kao mišićavi Ron Silver) zato što mu je preoteo curu (Shailene Woodley, izvukla maksimum).
Ipak, treba vremena da se gledatelj privikne na pristup kojeg kvare ono malo izgovorenih riječi i povremeno glumački prenaglašene “operne” ekspresije, uz Ritchsonov imidž (duga kosa/perika nikako mu ne stoji). Bilo bi bolje da je Ponciroli još više eksperimentirao, posve reducirao dijaloge i snimio nijemi (akcijski) film sa zvukom i ekspresionističkim stripovskim “Sin City” vizualijama s čime ionako koketira.
Međutim, ako se gledatelj “ufilma” u Poncirolijevu viziju, “Grad osvete” može ga osvojiti praiskonskim akcijskim trenucima i Ritchsonovom izvedbom (kad se junak ošiša) švarcenegerskog grofa Monte Crista iz osvetničke akcije sedamdesetih. “Motor City” je iznjedrio barem dvije scene za novomilenijsko akcijsko anale. Brutalni okršaj “Ritchson vs. Schreiber” u dizalu i ispaljivanje zaručničkog prstena iz sačmarice u usporenom pokretu ostaju dugo u oku. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....