CRIMSON PEAK Žena, bajka, kraljica

Film: CRIMSON PEAK; horor fantazija; SAD, 2015.
Režija: Guillermo Del Toro
Uloge: Mia Wasikowska, Tom Hiddleston
Distribucija: Blitz
Ocjena: ****

“Duhovi su stvarni. Toliko znam“ - “Crimson Peak“ (2015.)

Zacrvenjeni logo kompanija Universal i Legendary Pictures najavljuje krvavu kupku u “Crimson Peaku“, novom ostvarenju meksičkog filmaša Guillerma Del Tora. Najava je doslovna - negdje na kraju prve trećine filma iz cijevi kade će poteći crvena tekućina prije vode kad u nju uđe junakinja Edith Cushing (Mia Wasikowska). Nakon brutalnog smrskavanja jedne glave o umivaonik, jasno je da bit će krvi u “Crimson Peaku“, premda ne onako kao, primjerice, u modernim “Teksaškim masakrima motornom pilom“. Del Toro prilazi krvi iz drukčijih, simboličnijih pobuda i takav pristup u hororu nismo vidjeli od “Špilje užasa“ (2005.) Neila Marshalla.

Krv je kod Del Tora gotovo živa tvar s jarkom nijansom iz filmova Marija Bave i Hammerovih horora (od “Drakule“ nadalje), posebice kad su njome okupane deformirane, skeletalne prikaze osoba kojima nedostaje dio lica i poneki prst na ruci (“deltorovski“ uspješan brak praktičnih i računalnih efekata). A crvene boje ne nedostaje - proizvode je rudača i glina ispod titularne kuće, kako Edith obavještava njezin markantan novopečeni suprug Thomas Sharpe (Tom Hiddleston), uslijed čega podrumi izgledaju kao da su prekriveni krvlju. Smješten u praznom polju Sjeverne Engleske kasnog 19. stoljeća, Crimson Peak je zameten i pahuljama mećave pa Del Torovi likovi ostavljaju tragove krvi na snijegu izmjerene u litrama.
Crveni kolorit horora slaže se s bijelom bojom bajke u “Crimson Peaku“. Ugođaj filma jest bajkovit, ali na mračan način horora s ukletom kućom i duhovima ljudi više nisu među živima. Kuća je zaseban lik filma, remek-djelo elegantne gotičke scenografije i produkcijskog dizajna - stara više stotina godina, ima “vlastitu ćud“ i “diše“. Neki njezini dijelovi “nisu sigurni“, ona je “trula“, “tone“ u moru gline. Otvorena je i u nju padaju lišće i pahulje navješćujući (s)mjenu godišnjih doba napolju (jesen, zima). Unutar Crimson Peaka je veća studen nego vani, napose kad zapuše snažan istočnjak.

Tada kuća jezovito šumi i huči, a njezina vrata i podovi škripe glazbu za uši živih sjena iz starih horora koje golom oku čini vidljivim plamen svijećnjaka u ruci Edith dok se šulja tamnim hodnicima i dvoji je li samo ružno sanja(la) i duhovi joj se pričinja(va)ju. Svjetlo je tu redovno na izdisaju i nerijetko (u)trne da bi se aveti ukazale iz zagrobnog života, prepale Edith i gledatelja koji tone u san priče za (ne tako) laku noć. Dovoljno je reći da Del Toro u jednom kadru hvata oslikanu knjigu kako se otvara da (is)priča tu priču s Edith u glavnoj ulozi.
Ona je svojevrsna Pepeljuga s dugom kosom Matovilke koja “vidi mrtve ljude“ jer, za razliku od Thomasa, odbija sklopiti oči pred onim što u njoj budi “nelagodu“, već ih želi držati otvorenima. Ako je Thomas njezin misteriozni Princ Šarmantni, onda je zla majka (maćeha) njegova sestra Lucille (Jessica Chastain) s kojom vodi Crimson Peak. Drugi zanimljiv vizualni kontrapunkt Del Toro pronalazi u plavokosoj Edith i crnokosoj Lucille koja promatra pridošlicu kroz ključanicu, tetoši je čajem i strogo zabranjuje da napušta zdanje. Edith se osjeća kao Ljepotica u dvorcu Zvijeri i sve češće viđa prikaze.

U Del Torovim filmovima, postavljenim na razmeđi opore stvarnosti meksičkih art korijena (“Cronos“, “Đavolja kičma“, “Panov labirint“) i eskapističke mašte hollywoodskog blockbuster budžeta (“Blade II“, “Hellboy 1&2“, “Pacific Rim“), ljudi su veće zvijeri od čudovišta. “Crimson Peak“ nastavlja tu tradiciju i poigrava se njome u metafilmskoj ravni. Pritom, Edith odražava samog redatelja, onako kao što je heroina “Posjete“ bila supstitut M. Night Shyamalana. Nju zovu “mladom Jane Austen“, a ona od kraljice romansi radije želi biti kraljica horora, poput Mary Shelley (“Frankenstein“) te umrijeti kao “udovica“, ne “usidjelica“.


Napisala je “priču o duhovima“, stoga su fantazmi možda samo proizvod njezine “nesputane mašte“ koja buja u želji da nadopuni roman ili napiše novi. Duh u romanu za Edith je “metafora prošlosti“, vjerojatno traume iz djetinjstva kad ju je jedne noći posjetila umrla majka, ukazavši se u hodniku kao sjena s dugim prstima Murnauova Nosferatua. U slučaju Del Tora to je prošlost horora kao žanra kojoj se “Crimson Peak“ klanja do poda natopljena krvlju. Da “meta“ strujanja budu snažnija, izdavač sugerira Edith da joj treba “apsurdno sentimentalna“ ljubavna priča, što ona nevoljko prihvaća, kao i Del Toro zbog jamačne komercijalne sugestije šefova studija, iako romansu okreću u svoju korist da bi na nju i jedan Tim Burton bio ljubomoran. Oboje se osvećuju nadređenima tako što su ljubav načinili “monstruoznom“.

'Hommage' Hitchcocku Del Torove filmofilske posvete u “Crimson Peaku“ mahom su vezane za žanr strave. Krhka heroina se preziva Cushing, što je “hommage“ Peteru Cushingu, legendi Hammerovih horora (Victor Frankenstein u “The Curse Of Frankenstein“, Van Helsing u “Draculi“...). No, Del Toro je homažirao i nehororske filmove, recimo Hitchcockovu “Ozloglašenu“ s vizualnim motivom čajnika i ključeva u rukama Lucille.