BRATSTVO LOPOVA 'Vrućina' iz teretane

“Niste vi zlikovci, mi smo.“ – “Bratstvo lopova“ (2017.)

Čepići za uši trebali bi se davati publici “Bratstva lopova“ zajedno s kinokartom. U dvjema veoma dojmljivim višeminutnim scenama ulične akcije - prva pljačka (praznog) oklopnog vozila, finalno zveketanjem masivnim naoružanjem tijekom zastoja na autocesti - gledatelji će imati osjećaj kao da su na streljani s oružjem u tuđim rukama. Redatelj-debitant Christian Gudegast, poznat po scenarijima za akcijske filmove “Kartel“ s Vinom Dieselom i “Pad Londona“ s Gerardom Butlerom, pronalazi određeni fetišizam u zvuku paljbe s protuoklopnim i inim streljivom.

“Zapucalo se“, prokomentirat će u uvodnoj sceni jedan od pljačkaša skrivenih ispod plinskih maski kad jedan policajac naizgled posegne za pištoljem i nastane opća oružana tarapana. Najblaže rečeno se zapucalo. Strojnice pucaju. Pucaju i bubnjići. Ovako silovita pucnjava ne čuje se često u kinu. Eho Gudegastovih oružanih obračuna odzvanja do ne tako davnog “Grada lopova“ (2010.) i natrag ka “Vrućini“ (1995.) kao akcijskoj revoluciji u domeni realistične pucačine na ulicama. “Heat“ velikog Michaela Manna bio je nadahnuće Benu Afflecku za akciju pod teškom paljbom u “The Town“, a Gudegastu je inspirativan kao film općenito, do te mjere da “Den Of Thieves“ jedan hitac viška dijeli od titule remakea.

Kad “prvi gangsterski murjak, glavom i bradom“ Big Nick (Butler) izjavi “Ovo je nešto potpuno drukčije“, to baš i nije, dakle, posve točno. No, definitivno je drukčije od Butlerovih akcijskih blockbustera poput “Pada Olimpa“. Ambicija se ne može poreći “Bratstvu lopova“, vidljiva već u epskom trajanju od 140 minuta ili malo manje od dva i pol sata. “Den Of Thieves“ želi biti nešto više od akcijskog filma, trilerska krimi saga i karakterna studija koja na leđa likova stavlja određenu dramsku težinu, ne samo teško naružanje.

Ugledanjem na Mannovo remek-djelo i emulacijom “mannovske“ akcije Gudegastu to dijelom i uspijeva. “Bratstvo lopova“ se loži na “Vrućinu“ od startnih kadrova noćne panorame Los Angelesa, “prijestolnice (pljački) banaka“, preko egzistencijalističkog “scorea“ Cliffa Martineza (“Vožnja“), do pomnog planiranja/spriječavanja odvažne pljačke te portretiranja policaj(a)ca i kriminal(a)ca kao dviju strana jedne medalje za hrabrost ili bezvrijednog novčića. Lopovi, Merrimen (Pablo Schreiber), Levi (50 Cent), Donnie (O’Shea Jackson Jr.) i Bosco (Evan Jones), namjerili su se na saveznu riznicu, “banku za banke“, jedinu koju nitko dosad nije opljačkao.

Plan im je dočepati se 30 milijuna dolara starih ili tzv. otpisanih novčanica prije nego stignu u sjekač, a njegova egzekucija u konačnici nepotrebno usmjerava “Den Of Thieves“ od teškaški ozbiljnog filma kakav je “Heat“ prema lakonotnijim “heist“ krimićima (“Oceanovih 11-13“, “The Score“…) s dvostrukim perspektivama i pripadajućim “twistovima“, kvareći ukupni dojam cjeline. U drugom kutu ringa nalaze se Big Nick i policajci iz šerifova ureda laki na okidaču pušaka i pištolja (Brian Van Holt, Maurice Compte, Mo McRae, Kaiwi Lyman).

Big Nick ih predstavlja kidnapiranom Donnieju kao “članove klike“, svojevrsnu bandu sa značkama. Odatle citat s početka teksta o tome tko je zlikovac. “Mi pucamo, manje je papirologije“, Big Nick se “brči“ parafrazirajući Schwarzeneggera iz “End Of Days“. Kako glumačko konfrontiranje nabildanog Butlera i Schreibera nema jednaku težinu prvog suočavanja parnjaka Pacina i De Nira na filmu (veću bi svakako davao Jason Statham u ulozi vođe lopova), Gudegast traži vlastiti izričaj, pa i autorski fetiš u “brčenju“, odnosno busanju u prsa (anti)junačka i mačističkom poziranju, snimajući “Bratstvo lopova“ kao “Vrućinu“ iz teretane, poput “Brzih i žestokih 5“ s frontalnim sudarom Diesela i Dwaynea Johnsona, samo ipak s nešto manje mišića.

Režiser u tom “uličnom (mačo) kazalištu“ pronalazi izliku za izostanak dublje karakterizacije likova, unatoč zahtjevu izrečenom u filmu da “morate dobro upoznavati neprijatelja“. O Merrimenu i njegovoj ekipi, recimo, ne doznajemo puno, tek da su bili marinci i, čini se po fotografijama, odradili ture na Bliskom istoku. Potencijalno intrigantan odgovor na pitanje zašto su odlučili pljačkati banke (razočaranje tretmanom vojnika-povratnika, američkom politikom…?) ostaje prešućen.

Ali, neke stvari se u akcijskom ili akcijskijem filmu ni ne trebaju izgovoriti jer bolje zvuče kad ih ne čujemo, ovdje konkretno potkrijepljeno primjerom obiteljskih peripetija Big Nicka s uskoro bivšom suprugom (Dawn Olivieri). “Den of Thieves“ funkcionira na bazičnoj fetišističkoj “macho“ razini govora tijela, testosterona, mišića i oružja, definirajućeg za verbalno škrte likove koji se savršeno razumiju govoreći jedan drugome “Nećete mi staviti lisičine“ - “Nema frke, nisam ih ni ponio“ ili jednostavno međusobno se nišaneći naoružani do zuba kao u završnoj eskalaciji akcijskih tenzija.

Kompetentno pa i uzbudljivo koreografirana/režirana scena puškaranja usred prometnog čepa takoreći je dostojna Manna u audiovizualnoj kinetici akcijskog realizma koji i Gudegast uspijeva postići bez drmusave “dokumentarističke“ kamere. U Butlerovim akcijskim filmovima “Olympus/London Has Fallen“ obližnja cisterna bi zažutjela od eksplozije zasuta mecima, no u ovom se to ne događa. Zvuk je čak i važniji od slike kad “heavy metal“ najteže artiljerije zagrmi glasno, glasnije.