I kad se ne može, Postira može. Na putu za Elafite 'starici' tramuntana ne smeta, ma koliko bila jaka. A bila je. Dok smo rezali uzburkano more, otočani potpuno mirni, znaju da s Postirom sve počinje i završava.
- Ovi brod je spas za Elafite, vozi i onda kad nitko ne može. Postoje momenti k'o jučer, ali uvik smo 'stand by' – kaže nam kormilar Nikša Zelen. Uz ovog Korčulanina je i kapetan Stipe Daničić s Brača. Otočkoj postavi koja je od lani na Postiri na komandnom mostu društvo pravi Marino Tomić putnik sa Šipana. Poseban je odnos posade i otočana, uzajamno se drže i brinu, poput obitelji. Pitate li ih tko može zamijeniti 60 godišnju Postiru, tu slično razmišljaju:
- Najidealnije rješenje je izradit' kopiju Postire. Postoje nacrti, samo da bude malo modernija, prilagođena današnjim uvjetima i potrebama putnika i posade.
Kažu nam još kako ljeti na liniji bude po 200 putnika, a zimi 30 do 50. Za nepunih sat vremena eto nas uz lopudsku rivu. Od otočkog ambijenta pogled 'svraća' na stršeći antenski sklop. Ali ne, nećemo o njemu ovaj put. Valja nam u zimski đir po otoku.
K'o mali Stradun
- Lopud je bio k'o mali Stradun, imao je isti način života kao u povijesnoj jezgri. Bilo je 400 stanovnika, 50 đaka u školi, 50 onih što još nisu za školu. Od 300 odraslih, barem 200 je bilo radno sposobnih – prisjeća se Vlasta Pulić Glavović boljih vremena za otok. Danas je Lopuđana stotinu, većinom starijih. Rođena je na Lopudu, radila u Dalmacijabilju pa je radni vijek provela u gradu jer 'nisu bile četiri veze dnevno k'o danas, nego ranojutarnja i nase u dva popodne'. Vratila se na otok, bavi se turizmom 'ko što su moji stari'.
Predsjednica je Društva za zaštitu spomeničke baštine i prirode Lopuda, pa podatke o otoku 'sipa iz rukava'. Na boljeg vodiča nismo mogli naići. U dječjem parku gotovo svi otočki mališani. Čekaju školu tamburice. Potaknuo je to gospar Davor Mage iz KUD-a Ivo Kuljevan, pa spominje njegovu ustrajnost u doprinosu otočkom životu. Podsjeća i kako je davne 1936. Lopud imao 400 hotelskih kreveta, bilo je privatnih pansiona. Počelo je s Česima nakon 1920. i to sve zahvaljujući Ivu Kuljevanu, kaže nam pa rukom pokazuje njegovo stogodišnje zdanje gdje je smještena područna škola. Uz samostan i perivoj Đorđić Mayneri, reprezentativan detalj otoka. Dok slušamo o povijesti, pogled nas vraća u sadašnjost. Prolazimo pustom Obalom Iva Kuljevana, a posvuda oblaci prašine, lomljava šuta i buka građevinskih strojeva.
- Gradi se. Trenutno se obnavljaju dvije bivše hotelske kuće koje su izgrađene prije 2. svjetskog rata, bit će privatne rezidencije – otkriva nam gospođa Vlasta. Radi se i sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda na Lopudu, a vidimo i jednu obiteljsku kuću u izgradnji. Gradi je Irac, advokat, živi u Bruxellesu, a već ima jednu malu kućicu tu u ulici. Na Lopudu će se skupljat familija, 'tu će mu bit glavna stacija'.
Zaustavljamo potom dvojicu otočana u brzom hodu. Možda nismo trebali jer upravo odrađuju uobičajenu tjelovježbu. Ivan Gale i Milo Obuljen krate dane joggingom. Jedan je u zdravom điru odvalio pet,drugi osam kilometara. Kako je zimi na otoku, pitamo ih.
- Ludo i nezaboravno – kažu kroz osmijeh – fali života, u povijesti Lopuda nikad manje stanovnika nije bilo. Evo, prošetaš po otoku, sretneš pet ljudi od toga troje građevinskih radnika i dvoje domaćih.
Nije da im ne odgovara mir i tišina zimi, narade se oni za vrućina, ljeti su 'robovi gostiju'.
- Kad završi sezona, prva dva mjeseca gust je bez turista, otok je naš. Siječanj i veljača je malo grub. Ali za 15-ak dana svakome počinju pripreme za novu sezonu. Svi se tu bave turizmom, nema drugih poslova. Eto imamo jednog doktora – kažu Ivan i Milo pa će kako 'nema ni plana ni programa da se dovede mlade obitelji, taj sustav je odavno zakazao'. Pod prednosti obiteljskog života na otoku spominju kako je 'plus što su djeca tu sigurna i slobodna'.
- Sad doduše nemaju ni tu slobodu da se mjestom kreću neometano. Jedno gradilište tamo, drugo na drugom kraju otoka, deponij u sredini, katastrofa – opisuje Milo, otac troje djece, trenutne muke otočana. Dok Ivan zaključuje kako je 'građevina na otoku najrazvijenija, a Lopud žešće gradilište', Milo dodaje:
- To što nam građevinari rade totalna je katastrofa: neograđena gradilišta, strojevi, damperi, bageri po putu. Svaki stroj na sebi ima naljepnicu 'zabranjeno kretanje u krugu dva i po metra od stroja', a on vozi rivom koja ima dva i po metra širine.
Lišo, bez ponta
Među prednosti otoka nabrajaju i što su u koroni 'pasali lišo, bez ponta'. Imaju oni na otoku i kafanu, ali zimi ne radi. Imaju i trgovinu. Doduše i ona nije radila mjesec dana, ali sad su otvorena vrata.
- Slikajte barunov muo. Vidiš kako je očišćen, ali fali mu kamenja – ukazuju nam na mul ne baš dobrog stanja. Sreća da je bilo popriličnog vjetra jer da nije, možda bi pošli zaribat', a onda bi ih teško sreli.
- Divota je bila živjet' na otoku, nikad više tako. Uništen totalno. Nema nas nego 60 sa svom djecom. Svaka treća kuća je prazna – kaže nam jedan stariji otočanin.
Tridesetogodišnji Hrvoje Svetac voli ribat'. Sreli smo ga uz more s udicom u ruci.
- Moraš nać' hobi da bi se izdržalo zimu. Ako imaš kakav pos'o, u redu je, proć će dan. Meni para da ide nabolje, stranci su tu. Radi se, dolaze investitori, ekipa se zapošljava. U samostanu se zaposlilo troje ljudi s Lopuda – optimistično će ovaj mladić. Navikne se čovjek i na zatvoreno, ali bi bilo dobro da je 'barem kafić nekakav otvoren za popit kavu'. Za Lopud će kako je ekstremno malo mjesto, zdravo za tijelo ali nije za psihu. Mladost na otoku se može nabrojit' na prste ruku.
- Obavezno se treba malo maknut', prosinac i siječanj su najgori na otoku. Ne vjerujem da ću s Lopuda, nekad ti je preko glave, pođeš neđe ali vazda te vuče nazad. Imam svoj pos'o, mogu ulagat', bit' kreativan – kaže Hrvoje.
Na Lopudu gotovo svi imaju poneki mali autić. Idealno za prijevoz po otoku, zimi pogotovo. No onome tko svrati, lijepo je prošetati, studeni usprkos. Skoro smo potegli do zatvorene Lafodije, ali zastali smo pred jedinim otvorenim restoranom. U 'Mandraču' srećemo Vida Bogdanovića, zadnje dvije godine s familijom je stalni stanovnik otoka.
- Ovdje sam i započeo tu jednu nepotrebnu priču s konobom, hrvatski propisi su takvi da ne dopuštaju održivo poslovanje. Problemi s personalom i nabavkom, sve treba vuć' iz grada, čak i ribu a na otoku si usred mora. Mislio sam da ćemo sve ležerno odrađivat, nisam nikad više u životu radio nego sad. Na nogama po 12 sati dnevno – kaže Vido koji s otoka neće lako:
- Rek'o sam da neću doć' nego da će me donijet u grad. U godinama sam kad mi ne prema što nema ovoga ili onoga. Mladima je dosadno, premalo ih je za kućne partije, kafići ne rade, zabava nema. Djeci su nedostupne aktivnosti, sport, muzička, sve što djeca u gradovima imaju. Ne može se reć da se zajednica ne trudi, ali malo je ljudi. Pogotovo je nezgodno kronično bolesnima. Evo, čovjek mora tri puta tjedno na dijalizu, prisiljen je afitat' stan u gradu zimi jer brod ovisi o vremenu, a on ne može riskirati.
Lopuđani su navikli Postirom u 6 ujutro učinit spenzu u gradu i u 10 natrag. Čak i stranci koji imaju kuće na otoku, brzo su usvojili pravilo.
Lopudski izletnici
- Ovi što rade kanalizaciju na otoku, njih šest dođu na objed i večeru, dođe neko na kavu. Zimi ima i nešto turista, ustvari izletnika. Ovaj internet je vrag, otkrili su Postiru, eto ih čim je lijepi dan. Ujutro u deset se ukrcaju pa ih malo prevari rani mrak zimi u 4 i pol popodne, onda se ođe griju do broda u 6 ura. Za lijepog dana bude desetak, 15 izletnika. Pođu na Šunj, malo se prošetaju – priča Vido.
Nekako smo se i mi osjetili poput tih izletnika jer već se smračilo i baš smo se lijepo ugrijali uz zvuk pucketanja drva u kaminu. A blizu je 6 ura, skoro će Postira, valja nam s otoka. More se smirilo, odradilo svoje. Stao je i vjetar. Postira klizi, a na njoj petnaestak putnika. Pala je i pjesma, Leo i Luka Pulić počastili su nas izvedbom Billie Eilish. Pljesak se čuo do grada. Zimski đir po Lopudu počeli smo i završili s Postirom. Takvo je otočko pravilo. A priču završavamo djelićem Lukine pjesmice, naravno, o Lopudu.
' Od sunca žarka do lopudskih barka, od Postire do čamca, krme i pramca.... sa svake strane i kraj svake kuće uvijek mi srce najglasnije tuče kad gledam Lopud svoj'.
