'Zlatne ruke', najveće priznanje Hrvatske obrtničke komore za predani rad i trud jednog obrtnika, dospjele su u vrijedne ruke Miha Hendića. Kruna je to četiri desetljeća dugog rada ovog poznatog dubrovačkog meštra od mjere koji uštimava vage ali i vraća u život brojne aparate i mašine.
- Priznanje mi znači puno, nije to baš tako jednostavno dobit, još bi neko dobio da je tako. Jedini sam meštar među nagrađenima, sve su bili trgovci, frizeri, njih je dosta a meštara jako malo.
Na pitanje zašto ih je danas malo odgovara kako su možda krive pretjerane ambicije roditelja. Iako je već dulje vrijeme meštar na cijeni, iznimno tražen, a posla ima toliko da nema odmora. Da ga se pita, vratio bi u škole dva dana na praksi, tri u školi jer 'naši meštri su priznati svugdje u svijetu'. Ljudi mu na popravak donose svašta, nema toga što ne donesu. Isto tako nema toga što on ne popravlja, pa će kroz osmijeh:
- A kad meštar napravi, to je vrhunski!
Je li sve popravljivo?
- Većina stvari jest. Kad vidim što je s aparatom, rečem stranci koliko će koštati popravak i onda ona odluči što dalje. Svi ljudi uključeni u ovaj posao moraju biti zadovoljni i ja kao meštar i stranka, a i država mora uzeti svoje. Kad to sve štima, dobro je.
Koliko treba vremena za popravak neke makinje zavisi od težine kvara pa nam pokazuje rezalicu u servisu koju je vlasnik donio misleći da je ogroman kvar a samo je 'poš'o kondenzator od 60 kuna' što je meštar brzo zamijenio.
- Mog'o sam reć dođite sutra, treba promijenit ovo i ono, ali to nikad nikome nisam napravio. Nema od toga ništa nego propast, pa mene Bog gleda. Na vratima od Sponze s unutarnje strane na latinskom piše 'moji utezi sprječavaju varat i biti prevareni, a mene dok važem robu važe sami Bog'. Cijelo vrijeme se držim toga. Tako se i onaj što radi na vagi mora držat toga. Prije su govorili da je smrtni grijeh ukrast na vagi – ukazuje nam omiljeni meštar.
Isplati li se na pošteno?
- Isplati, to nekako dođe na kraju posloženo. Najvažnije ti je ljude volit i Bogu se molit. Kad me zazovu gosparu, uvijek ih ispravim 'nisam gospar nego meštar jer gospari ne rade, meštri rade'. I u ratu sam radio kad bi se vratio s položaja jer život je i tada nekako išao, trebalo je popravljat vage jer se i onda nešto mjerilo, prodavalo.
Kažu 'u postolara najgore crevje' kakva vam je vaga doma?
- Dobra, izmjerim se i uvijek mi pokazuje koliko imam kila – simpatično će meštar Hendić pa nastavlja kako svaka vaga mora točno pokazivati. A da bi bilo tako, meštru pripomažu različite vrste i veličine utega u njegovom servisu, oni za građevinske, zlatarske, precizne vage, laboratorijske vage u bolnicama... koje svake godine kontrolira Državni zavod za mjeriteljstvo i izdaju mu atest.
Nema vage koja nije prošla kroz meštrove ruke, a nas zanima koja je najpouzdanija?
- Ona na placi, koliko amo toliko tamo, to je zakon. Kad su poluge u ravnoteži onda je to jedan kroz jedan. To je prava vaga, još kad ona vaga padne kupac uvijek dobije malo više. A kod ovih drugih elektronskih može bit do struje, do svega da ne štima.
Što se kućnih vaga tiče, pojašnjava kako to nisu službeno odobrene vage pa 'mogu malo ići li-la', dok se kod službene vage, one koja ima tipsko odobrenje, to ne može dogoditi. Kako onda na kućnoj vagi znati koliko ustvari težiš ako ti pokazuje različite vrijednosti, meštar kroz osmijeh odgovara:
- Uzmeš onu vrijednost koja ti odgovara.
Dok je išao za elektrotehničara pomažući pokojnom dundu koji je radio u trgovini 'Budućnost', usavršavao se u poslu uštimavanja i popravljanja vaga. Dobio je posao u 'Dubrovkinji'. Nakon 50 mjeseci provedenih u vojsci, po završetku Domovinskog rata otvorio je svoj obrt. Usavršavao se u vagama pa je, kako kaže, njegov servis postao pravi laboratorij za masu. Jedna prostorija je za pregled mjerila, druga radna, tu se sve obavlja po pravilima i propozicijama Državnog zavoda za mjeriteljstvo.
- Mene ovaj pos'o ispunjava. Najgore mi je kad neko kaže da se ne može napravit'. Ako uspijem riješit', onda sam zadovoljan, taj osjećaj se ne može naplatit. Kad se Getro otvarao došli su neki mladi meštri iz Zagreba s laptopima, mučili se dva dana mislili da je problem u elektronici. Zvali su me, ja došao, a oni komentiraju 'kakav je ovo meštar, nema ni alata'. Uočio sam grešku, popravio, a oni ni danas ne znaju što je bilo. Bio sam im meštar sve dok je firma bila tu – prisjeća se Miho Hendić koji održava i onu najveću vagu u Luci Gruž od 60 tona i onu najmanju bolničku u Mikrobiološkom laboratoriju 'na pet decimala, do 200 grama' koja mora biti 100 posto precizna.
Osim uz vage, život dubrovačkog meštra vezan je i uz nogomet. Spominje malonogometnu ekipu 'Meštar Hendić', nastupe na turnirima, često humanitarnim, koji su bili brojni.
- Ja ne idem na godišnje odmore, ali kad igra Hrvatska uzmem dva, tri dana. Da nije hrvatske reprezentacije koju uvijek pratim kad bih ja poš'o u São Paolo, Rio de Janeiro, Lisabon, Istanbul, Moskvu, Gdanjsk, London?! – nabraja Meštar a od reprezentativaca izdvaja Modrića jer 'on je klasa, pokretač svega'.
- Neki dan su Srbi rekli da je čuv'o ovce. Pa nije to sramota to je pošten pos'o. K'o mali je išo na pašu, išo sam i ja do osmog razreda. To ti samo može poslije pridonijet' da cijeniš pos'o koji radiš – poručuje Hendić koji će raditi 'sve dok mogu, dokle bude zdravlje služilo' jer 'što bi ja sad od mirovine?'
Tko će nastaviti tradiciju zanata kaže nam kako 'zet pomalo ulazi u štos što se tiče mehanike', a rođak završava elektrotehniku pa možda bude htio doći raditi u servis jer to je 'zanimljiv posao u kojem upoznaš brojne ljude'. Budući da se stvorila gužva pred servisom, meštra smo ostavili njegovom alatu i zanatu a on je za kraj uputio svoju staru izreku:
- Mjeriteljstvo je bitna grana u životu. Kad se rodite, operu vas pa izmjere i onda vas cijeli život mjere, otkucaje srca, šećer, tlak, masnoću, temperaturu, mjere koliko vode pijete, mjere vam struju, kad gorivo natočite, a kad umrete opet vas izmjere da vam mogu adekvatan kovčeg naručit – poručuje meštar čije će 'Zlatne ruke' naći počasno mjesto na zidu ovog posjećenog servisa od vaga.