U građevini ih na dubrovačkom području nismo našli. Da ih ima za volanom taksi vozila i autobusa više nije rijetkost. Kako je proteklog tjedna obilježen Dan žena kojim se diljem svijeta potiče na ravnopravnost žena i muškaraca u svim segmentima društva, tražili smo ženu koja radi takozvani ‘muški’ posao. Simpatična Irmela Husić djelatnica je hrvatske zaštitarske tvrtke Sokol Marić. Na radnom mjestu u poslovnici Fine dočekala nas je u uniformi, a nama je u oko upalo vatreno oružje za opasačem. Nakon 15 godina rada u trgovini, zadnje dvije je zaštitarka. Skoro će godina da čuva ovu ustanovu i njezine djelatnike, prije toga bila je u banci, na pošti i u jednom objektu u povijesnoj jezgri.
- Dosadila mi je trgovina iskreno, nije to više što je bilo prije. Sve je novo, ne poštuje se ni kupac ni radnik – objašnjava ova 38-godišnjakinja zašto se odlučila na promjenu posla.
Zaštitarka je postala slučajno, a djelomično je zaslužan i bivši dečko koji je također bio zaštitar.
Što mi je to trebalo
U komunikaciji s ljudima nema problema pa joj je posao zaštitarke baš sjeo. Zanimljivo je promatrati ljude, reakcije, razgovarati s njima, smirivati napete situacije. Ne sumnjamo jer promatrajući je vidimo da posao obavlja odgovorno. Uvijek je blizu ulaza, sve drži na oku, od nereda u redovima na Fininim šalterima ova djevojka u trenutku napravi reda. Jer ljudi kao ljudi, nemaju strpljenja, napetost je sveprisutna, neki su uvijek došli prije drugih, imaju prednost...
- I tada treba znati procijeniti situaciju, nekad ih jednostavno treba pustiti ako vidiš da će to ostati samo na priči. Jer nije to samo uletit ću pa ću ih razdvojit, znaju nekad debelo zakuhat situaciju. Onda ideš instinktivno, riješiš što imaš, a poslije sjedneš i kažeš sebi ‘jesam budala, što mi je to trebalo’. Ali kad se nešto događa trenutno to ideš riješiti – kaže Irmela.
Nije doživjela fizičke nasrtaje ali verbalne jest, ‘neugodno je kad se netko malo ‘počačka’ pa onda i tebi dobaci ‘što ćeš ti meni govorit, baš ćeš ti red pravit...’.
- Tko god radi s ljudima, mora se naučiti da ima i onih koji će te cijeniti i onih drugih.
Ujutro je na radnom mjestu malo prije sedam, uz konstantan protok ljudi, 12 sati smjene, koliko god se duge činile, prođu.
Osim što mora brinuti za sigurnost, nerijetko je pri ruci korisnicima usluga Fine.
- Takva sam, žao mi je kad dođe starija osoba a da joj ne pomognem. Tužno je to ali zna se dogoditi da dođe čovjek na štakama i da ga nitko neće pustiti prije reda. Uvijek se svima žuri, kao da stalno trče. Nekoliko mjeseci nakon što sam počela raditi ovdje, zakačila se dvojica, jedan Zagrepčanin jedan lokalac, morala sam ih rastavljat, a u svakome 120 kila, visoki ajme, a ja ovako mala. Skočila sam među njih, svi stali i gledaju u čudu, a poslije smijeh ‘ti pingvin između njih dvoje’. Ali što ću, da sam pustila, potukli bi se. Na kraju mi se jedan došao ispričati. Tad su me prvi put čuli da sam povisila ton. Ali baš je bio neki ludi dan, svi su se svađali oko svega – prisjeća se Dubrovkinja pa nastavlja:
- Veći je problem ako se pomlate, onda moram cijelu proceduru odradit. Bolje da ja njih malo razdvojim, to nije problem, veći je ako polete šake. U sezoni je nervoza na maksimumu, tad je najviše svađe, upadaju jedni drugima u red, nemaju strpljenja, bude svega. A dok im objasniš da je neka blagajna za samo jednu vrstu usluge, a on bi baš na nju iako mu treba nešto skroz drugo, prođe te volja za životom što se kaže. Barem nije dosadno.
Staviš ga za pas
Za vatreno oružje morala je proći obuku.
- Prvi put sam uzela pištolj kad sam išla na polaganje u Split, bila je obuka iz pištolja, samoobrane i teoretski dio, mislila sam da će mi se ruke tresti ali nisu. Dosta dobro ciljam, nisam falila metu, tako je barem rekao instruktor – kroz osmijeh će a na pitanje koliki je osjećaj odgovornosti kad nosiš vatreno oružje, odgovara:
- Posložila sam sebi u glavi da pištolj imam samo za nedajbože. Stavim ga za opasač samo zato što moram. Ne razmišljam uopće da ga imam tu i da bih ga ikad mogla koristiti. Niti petljam puno oko njega, niti puno razmišljam o njemu i to je lakše nego da stalno mislim na to. Ako stalno misliš, prije ćeš napravit grešku. Prođeš obuku, znaš kako radi, staviš ga za pas za slučaj potrebe i to je to.
Priznaje kako je ponekad odgovornost koja dolazi uz njezin posao prevelika, pritišće.
- Ovisi na kojem si mjestu i poziciji i koliko si spreman došao na posao. Što god da ti se privatno događa, to trebaš odvojit od posla jer će ti biti lakše, nećeš imati toliko propusta u poslu, pogotovo ovom našem, koji ti može, ono što se kaže, doći glave. Jedna te greška može koštati i psihički te slomiti razmišljanje ‘mogao sam reagirati drugačije’ – kaže Irmela koja nije usamljena jer ima još kolegica zaštitarki u firmi u kojoj radi.
’Budi miran, počet će tuć’
Prijateljima je simpatično što je zaštitarka pa se nerijetko zezaju kako ‘moraju bit mirni i dobri u mojoj blizini. ‘Budi miran, počet će tuć’, kaže u šali pogotovo muški dio ekipe’.
Nije se susrela s predrasudama kako žena radi ‘muški’ posao.
- Je li to do društva u kojem se krećem ili do svijesti ljudi ne znam. Ali mislim da se više ne prave tolike razlike između muških i ženskih poslova. Biti zaštitar nije nužno muški posao. Isto kao i policajac i svi ostali poslovi. Žena može sve i stvarno može birati što će raditi. Jedino u ovom poslu je za ženu problem radno vrijeme od 12 sati. Dva dana radiš, dva dana si slobodan, takva je moja smjena – kaže sugovornica. Dok je čuvala poštu i banku, radila je i noćne smjene ‘naporno je, nema spavanja pa se vrijeme oduži’. Na pitanje obuče li štikle za večernji izlazak kaže:
- Ova zaštitarka ne voli štikle. Nikad ih nisam ekstra ni voljela.
Kao dijete htjela je biti vatrogasac, doktor, kuhar. Zaštitarski posao zasad ne namjerava mijenjati.
- Da nisam sama htjela ovo raditi, nitko me ne bi nagovorio. Žena treba biti samostalna, ne biti ovisna i zato mora raditi. Lijepo je kad možeš računati na nekoga, ali je najvažnije da su žene samostalne. Naravno, da nemaju straha ni od koga ni od čega, najgore je kad se žena boji – poručuje na kraju dubrovačka zaštitarka.