Kao svojevrstan uljez u ovogodišnji se božićni kino repertoar ušuljao film 'Infiltrator' redatelja Brada Furmana. Triler je to temeljen na autobiografiji Roberta Mazura, američkog federalnog agenta koji se tijekom 1980-tih uvukao u kolumbijski narkokartel Pabla Escobara i na tajnom zadatku proveo pet godina među vrhuškom kriminalaca međunarodnog kalibra.
U 'Infiltratoru' nema baš ni trunke blagdanskog ugođaja na kakav nas u adventsko vrijeme navikavaju kinodistributeri. Umjesto toplog obiteljskog ugođaja, dobivamo hladan opis djelovanja južnoameričkog podzemlja, posebno okrutnog prema doušnicima. Ni odabir glumaca nije rađen po predblagdanskom ukusu tinejdžera kao najpotentnije publike velikih studija. Glavni glumac Bryan Cranston zakinut je za mladost, ljepotu i karizmu jednog Brada Pitta, no zato mu se talent ne može osporiti.
Cransonov lik i njegov alter ego Bob Musella dojmljivi su dok na platnu stječu povjerenje Escobarove desne ruke, Roberta Alcaina (Benjamin Bratt), s kojim se Mazur poveže toliko da mu ga je muka izručiti policiji na kraju misije koja je rezultirala podizanjem 85 optužnica protiv narko bosova i podmićenih bankara – perača novca za Escobarov narkokartel.
Furmanov film, međutim, ne nudi ono što većina ljubitelja filmova o agentima na tajnim zadatku očekuje od uratka koji tematizira narkokartele. Radnja se u Infiltratoru ne vrti izravno oko prometa opijatima, niti obrađuje dnevnu rutinu švercera 'bijelog', već naglasak daje operacijama pranja novca koje su prilično strane publici koja skromno živi od vlastite plaće.
Dodatan problem 'Infiltratora' je izostanak stalne napetosti karakteristične za žanr. Iako autor na raspolaganju ima više od dva sata za elaboraciju Mazurovih motiva i stremljenja, sve je tu pretjerano skokovito i neujednačeno, a posebice je teško povjerovati da bi glavni junak preko noći zadobio povjerenje drugog čovjeka kartela Alcaina. Ni duh reaganovskih 80-tih nije uspio pojačati fabulu, iako sve obiluje tehničkim i odjevnim simbolima ere.
Poboljšanju svekolikog dojma u stanovitoj mjeri pridonosi portretiranje Mazur/Muselle koji nije prikazan kao neustrašivi superjunak, već obiteljski čovjek pun strahova i dvojbi. No, njegov lik nekako se ne uspijeva uvući pod kožu gledateljima kojima je u konačnici savršeno svejedno hoće li ubačeni agent preživjeti ili pasti kao žrtva gnjevnih 'drogeraša'. Nešto životniju rolu dao je John Leguizamo kao Mazurov kolega agent, dok je Diane Kruger ostala poprilično eterična i nedorečena u ulozi agentice pripravnice.
Unatoč nedostacima, Infiltrator ipak nije potpuni filmski promašaj. Ako ga pogledate kao intermezzo u blagdanskim romantičnim komedijama, nećete se potpuno razočarati. No, isto tako se nećete moći oteti dojmu da je s ovim materijalom iskusniji redatelj mogao učiniti mnogo više. Furmanu je vrhunac karijere dosad bio film iz 2011. o odvjetniku koji ordinira iz Lincolna s Matthewem McConaugheyem...
Sve ove mane u konačnici ne znače da je film loš, film je gledljiv i ako volite priče o tajnim agentima nije da nećete biti u potpunosti nezadovoljni. Ali, film je imao puno, puno veći potencijal koji nažalost nije iskoristio. Kada su na raspolaganju ovako zanimljiva priča i to prema istinitom događaju, i glumac poput Bryana Cranstona, rezultat je morao biti puno bolji.