StoryEditor
Zagoraadrenalina ne manjka

Unatoč virusu i manjem broju turista, na Cetini je i dalje živo: ‘Ovdje se u par mjeseci zaradi za cijelu godinu, nema potrebe ići trbuhom za kruhom!‘

23. kolovoza 2020. - 14:14
Rafting je najpopularnijiDuje Klarić/HANZA MEDIA

Zadvarska je arija specifična, s malo soli od mora, sa svježinom obližnje Cetine, drčnom žestinom Zabiokovlja, pa nam točno nije jasno kako se domaći nisu sjetili pakirati je u bočice i prodavati kao likariju. Ali najposebniji zrak morate oćutjeti utorkom za vrijeme sajma, kada sve unaokolo, selo, svi zadvarski puti, već od četiri jutarnja sata urone u oblak pečenog. Zavonjaju na janjetinu i odojčiće s ražnja. Taj miris nadjača i onaj vjetra s kanjona rijeke, i friškine obližnjeg vodopada Gubavica. Jak je toliko da se ćuti i na zadvarskoj atrakciji, prekrasnom vidikovcu.

Ometa te dok radiš selfije, i guraš se s turistima, remeti ti misli na posao, mami te u napad u misto. Ali džaba se truditi, u osam sati u Zadvarju prazne sjedalice, unatoč koroni, nema, pečeno se troši leva-leva, reže se domaća kapula, jede kao jabuka, sočni se komadi odojka pakiraju za doma u masni papir. Zadvarje je puno kao šipak, zaštitne maske nosi kako tko, auta nadiru sa svih strana, kolone turista gaze preko ceste. Svi su navrnuli na stočni sajam.

Odavde se ne bježi

– Ispravak netočnog navoda, nije stočni sajam, nego pazar. Na koji nam i inače svit dolazi sa svih strana, a litnjih utoraka i iz cilog svita – kaže nam naš domaćin Tonči Čizmić, bivši načelnik općine Zadvarje, a, ono što je važno za našu priču, jedan od rodonačelnika zadvarskog rafting-turizma. Jer on je još prije ohoho godina s nekoliko istomišljenika odvrnuo špinu punu ideja koja na Cetinu, od lokacije Hidroelektrane Kraljevac u dobrim godinama dnevno dovodi veliki broj turista.

image
Tonči Čizmić, bivši načelnik općine Zadvarje i jedan od rodonačelnika zadvarskoga rafting-turizma
Duje Klarić/HANZA MEDIA

– Pa baš masu? – pitamo ga u čudu.

– I to samo za rafting. Sve starta od točke iznad vodopada Gubavica, tu je kanjoning, onda se spušta do hidrocentrale, tu počinje rafting, a onda ide kajaking, zip line, penjanje po stijenama, vožnja kajakom, čamcima, gondolama, plivanje, odmaranje, pješačenje, biciklizam, veslanje na dasci, ljubav na žalu... Nema čega nema. Ovo je bogomdan kraj. I odavde mladost ne odlazi – veli nam ponosno Tonči, naš vodič.

Šta ćeš, nema druge, posao zove, pa Zadvarju kao matičnoj točki okrećemo leđa i s Tončijem Čizmićem idemo potražiti sumještanina mu Josipa Čizmića, jednog od onih koji obitelj hrani organiziranjem rafting-tura na Cetini.

image
Skiper Josip Čizmić
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Josip je u punom radnom elanu, čeka nas spremno na cetinskoj zemljanoj oputini. Stigla je s obale skupina Rumunja, pa onda pun autobus mladosti, odjednom vodiči gumenjaka skaču, svi se oblače u prsluke, stavljaju kacige, hvataju vesla u ruke. Hop-hop, jedan za drugim rafting-brodovi klize preko oblutaka i kreću. Ljudi u čudu otvaraju usta. Jer Cetina je stvarno predivna.

– U "starom normalnom" s ove pozicije u istraživanje Cetine dnevno kreće minimalno 160 gumenjaka, svaki sa šest do sedam ljudi, mahom stranaca, mada je i puno domaćeg svita. Trideset agencija radi s ovog područja samo rafting-turizam. I sve kreću u ovoj pličini. Već su to dva desetljeća posla u koje su se profilirala i nova zanimanja, recimo ono fotografa s rafting-ture. Njegov je zadatak slikati turiste u 2,5-satnoj veslačkoj điti, pa tko želi, na kraju puta odmah na CD-u dobije jedinstveni suvenir – govori na Josip.

Ured u prirodi

U "novom normalnom" s ove pozicije u vodu "pljesne" tek 40 do 50 gumenjaka, upola je manje svijeta, sve je i kasnilo, sezona je startala u srpnju, prodisala tek u kolovozu. Neki će vlasnici gumenjaka zaraditi siću, neki deset posto, neki i do 70 posto u odnosu na lani. Sve zavisi s kakvom su agencijom surađivali. Ako su u igri bili poljski gosti, onda straja nema. Josip je zadovoljan, kaže kako se radi, i u tih nekoliko mjeseci zaradi i za cijelu godinu. Nikada nije razmišljao o lovi do krova, već o normalnoj prosječnoj plaći koju od Cetine u ljetnoj dobroj sezoni može uprihoditi.

– U dobroj sezoni 150 mladih ljudi, skipera s gumenjaka, ovdje mogu nać posal i lipo zaradit za život u ovom kraju. Razumite, nema im potrebe ići trbuhom za kruhom dalje kada uz Cetinu ima toliko i života i posla da mogu ostati doma. Zato nam mladi ostaju i doseljavaju se i drugi – veli Josip.

Pitamo ga isto što i brojni domaći, je li mu dosadno tako nekoliko puta dnevno vozati ture uvijek istom trasom. Odgovara protupitanjem:

– A ko je reka da je uvik ista. Cenat više vode i sve se minja. Ovo mi je ured u prirodi. Da ja vas pitam, je li dosadnije onome tko je osam sati u uredu u zgradi na 13. katu ili meni ovde? Eto možemo i tako gledat na stvari – zadovoljan je Josip.

Idemo mi dalje, niz Cetinu u pravcu Omiša. Prolaze biciklisti, pušu, žega je, kako im se samo da voziti uzbrdo put Svinišća, Podašpilja... Grade se nove kuće, obnavljaju stare, dižu suhozidi i uređuju konobe, priroda je savršena. Dižemo se, spuštamo, prolaze hodači, nose ruksake i štape. Nove ture rafting-turista samo stižu, čekaju bus da ih pokupi i preveze na start. Pokraj riječnih pličina nailazimo na obitelj iz Zaprešića.

– Predivno je na rijeci, savršeno. Ali kupanja nema, malo je hladnjikavo, ipak je to rijeka. Ali nije ovo nama prvi put; svaki put kada dođemo na ljetovanje u Omiš, trknemo do Cetine. Šetamo se, uživamo, fotografiramo – kažu nam oni.

Blizu njih je i skupina Nijemaca, ljudi su oduševljeni, ne mogu se načuditi ovakvoj idiličnoj atmosferi u korona globalnom ludilu.

Nikada Cetine vidjeli nisu do sada, najradije bi je rukama doma odnijeli da mogu. Ali ne može, naše je, samo je mi imamo.

Nažalost, ni ne cijenimo dovoljno koliko bismo trebali. U Radmanovim mlinicama gosti taman pristižu, autima, biciklima, pješice, brodovima iz Omiša... Čujemo kako je od Vele Gospe sve nalik lanjskoj rekordnoj godini. Pitamo je li troše.

– Ne idu ća bez makar sladoleda i pive. To vole i naši i strani. A navečer je tu sve puno puncato. Ljudi guštaju uz Cetinu – kažu nam u ovom popularnom izletištu.

'Peace brother'

O.K., ali da vidimo što kaže Vice, Vicenco Bartulin, čovjek koji nema kuću kao mi ostali. Ali ima svoj pokretni logor i adresu na Cetina bb. Našli smo ga duboko uzvodno, na predivnoj osami, kraj izvora pitke vode, na lokaciji na kojoj boravi već četiri ljeta.

image
Vicenco Bartulin u svome 'domu' svakodnevno dočekuje i ispraća goste Cetine
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Dalje od Otočića ljubavi, koji mu je dojadio jer su svi tu ljubav počeli tražiti. A Vice voli samo svoja mirna, samujuća jutra i svoje večeri. Pardon, to što voli živjeti na Cetina bb adresi ne znači da je asocijalan. Dapače, kod njega je uvijek i prijatelja i njegovih vila i spremnost za opuštajući odmor.

– Korona je donijela manje turista, ali zato gomilu šetača, obitelji, mladosti koja je otkrila šetnje u prirodi. A šta se tiče raftinga, u početku je drastično pao. Kad se pojavio prvi brod, ja san se oduševija. Evo ih stižu taman – veli Vice.

To je ona tura koju smo otpratili na početku. Nekoliko sati poslije opet smo se ovdje susreli. Kada vide Vicu vozači mu mašu, ekipa s broda ga pozdravlja. Veselje i "piece brother" vlada na rijeci, ovdje i nepoznati jednom drugom postaju poznati.

image
Duje Klarić/HANZA MEDIA

– Mašu oni meni, ja njima, častimo se zafrkancijama i našim zajebancijama. Ja mislim da posli Tita ja najviše mašem ljudima. Kako bi vam reka, uživan. Ali imam ja svojih i obveza i odgovornosti. Imam i svoju mačku, pastrvu Džolin koja mi u posjet na hranu dolazi dva puta dnevno, hranim patke, dolaze mi oko nogu. Pratim rijeku. Rijeka je moja televizija, puna je života. Imam kanal čistog zena, nirvane, mira, vijesti u obliku unajava kiša i nevera. Imam i turistički kanal preko rafting-ophodnji. I sportski program. Imam sve jezike svita. Ima prijatelja i vila i divota života – veli nam Vice.

Nema straha

Krećemo niže, prolazimo pokraj šatora ljudi iz Omiša koji ovdje dolaze na vikend-odmaranja. Kraj drvenih kućica nalik onima iz Ivice i Marice, vikendica ekipe iz grada što se ovdje laducka daleko od vreve. Pokraj kupača, opet šetača, biciklista, izletnika koji naviru. Ispod zip linea i ljudi koji kao ptice letaju preko kanjona, sa stine na stinu, pa se glasaju kao orlovi, kriče, što od panike, što od sriće. A na onim glatkim visokim stijenama, gadnima i za promislit da bi se po njima veralo, nailazimo na one koji u tom sportu uživaju. Dakle, stigli su iz Austrije, mladi bračni par Christian i Dinah iz okolice Beča. I tko to kaže da svi Austrijanci glavom bez obzira bježe iz Hrvatske?

image
Austrijanci Christian i Dinah, penjači po stijeni
Duje Klarić/HANZA MEDIA

– Ma neeee. Ne bojimo se korone. Nema straha. Mnogi su naši zemljaci otišli kućama, ali nemamo puno kontakata s ostalima. Imamo najviše kontakta sa stijenama, ali na njima koronavirus dugo ne stoji. Odmaramo se na vašoj obali, predivno nam je. Ali uživamo i u penjanju po stijenama – veli Christian držeći gore u orlovu gnijezdu svoju suprugu, na konopu koji se miče vamo-tamo, a s njim i ona. Ali on kaže da je sve pod kontrolom.

Ali zato nije baš na mjestu gdje Cetina ljubi more. Malo dalje od mosta, brodovi za Radmanove mlinice se pune gostima. I pitaj ovoga, pitaj onoga domaćeg, ne bi ih Bog natira da nam nešto o sezoni kažu za novine. Ovo ih je ljeto očito izbacilo iz ravnoteže.

Najviše Poljaka

I onda se osmjeli Kristijan Pejković, pa dok puni brod, oplete nam on po koroni, sezoni, gostima, našim gastarbajterima, nametima i ograničenjima. Dakle:

– E gastarbajter, nemaš ga šanse ukrcat, to pametuje sve u 16. A ovi strani ne bi tili platit da idu sami na turu do Radmanovih mlinica. A, opet, ako u brodu vidi osam ljudi, onda neće da uđe. Oće onda na idući. Zarada automatski manja duplo, trošak isti, u biti duplo veći. Jer šta je, brod može krcat maksimalno 12 ljudi, a s koronom tek šest-sedam. Ljudi se boje. A imaš ti i tog svita šta bi ih ukrcalo unutra 30 da može. Promet je manji 50 posto, gostiju je manje, a vidiš da je prazno, i cijenu smo spustili 50 posto – govori nam Kristijan.

image
Kristijan Pejković prevozi turiste od Omiša do Radmanovih mlinica: Promet je manji 50 posto
Duje Klarić/HANZA MEDIA

Gledamo oko sebe, je – u pravu je, praznije je puno nego što bi inače bilo. Na rijeci nema gužve, na mostu nema zastoja, nitko ne čeka, vozi se bez problema. Bogme za Omiš čudo jedno. Kaže nam Kristijan kako je najviše Poljaka, pa onda Čeha, Nijemaca i Austrijanaca. A da se troši, nije. Veli da po dvije obitelji dođu u apartman za 100 eura, znači njih deset, deset eura po glavi. Pa kao u stara vremena uzmu frižiderčić u ruke i na plaži leže po cijeli dan.

– I to je to. Nema od toga za nikoga velike zarade. Korona je neke i povampirila, ima svita šta tu dolazi svake godine, već su sve izlete prije napravili, znaju točno cijene, pa se cjenkaju, idu rušit i ovo što smo spustili. Eto, to je ovo lito – veli Kristijan nervozno lupkajući s pogledom na obalu u očekivanju još kojeg turista. Cetinski rock'n'roll ide svojim smjerom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 08:36