Neobičan sudski spor u Zadru otvorio je pitanje odgovornosti pauk-službe za moguće oštećenje vozila tijekom njegova premještanja. Zadranin je tužio društvo "Obala i lučice", u čijem je sustavu organizirana zadarska pauk-služba, tvrdeći da mu je oštećen BMW tijekom uklanjanja s parkinga ispred zgrade u Zadru gdje živi.
Događaj se zbio 29. srpnja 2022. godine, kada je automobil premješten po nalogu gradskog prometnog redarstva. Zadranin je smatrao da su radnici nepravilno podigli vozilo i tako oštetili prednji lijevi zračni ovjes. Sud je, međutim, odbio njegov zahtjev za odštetu od 2180,96 eura, zaključivši da nije dokazano da je šteta nastala zbog postupanja pauk-službe.
Presudu je 22. listopada donio sudac Općinskog suda u Zadru Marko Baraka, na temelju prijedloga više sudske savjetnice-specijalistice Dore Papić. Uz odbijanje zahtjeva za naknadu štete, Zadraninu je naloženo da društvu "Obala i lučice" nadoknadi 2424,87 eura parničnih troškova. Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana.
Prema navodima iz postupka, BMW je bio parkiran desnom stranom na nogostupu, a nakon uklanjanja vozila njegov je vlasnik smatrao da je došlo do oštećenja zračnog ovjesa na prednjem lijevom kotaču. Za popravak u ovlaštenom servisu izdan mu je račun od 16.432,50 kuna, odnosno 2180,96 eura.
Sin Zadranina, koji je preuzeo automobil s deponija pauk-službe, posvjedočio je da je nakon preuzimanja primijetio kako je vozilo blago nagnuto u stranu. Prema njegovu iskazu automobil se tijekom vožnje podigao i izravnao, a slična se situacija ponovila kasnije istoga dana. Tvrdio je i da je pokušao kontaktirati službu te da je potom upućen na osiguranje.
Sud, međutim, nije prihvatio taj dio njegova iskaza koji se odnosio na postupanje osiguranja i navodno nepostojanje zapisnika o šteti. U obrazloženju je navedeno da u spisu nije bilo prijave štete osiguranju koja bi potvrdila taj dio iskaza. Sud nije prihvatio ni tvrdnju da je automobil preuzet nakrivljen jer je bila u suprotnosti sa zapisnikom potpisanim prilikom preuzimanja vozila. U njemu je navedeno da oštećenja nisu evidentirana.
U postupku je saslušan i automehaničar koji je iznio drukčije viđenje mogućeg uzroka kvara. Prema njegovu iskazu, pri podizanju vozila na neravnoj podlozi može doći do drukčije raspodjele opterećenja, zbog čega bi se dodatna sila mogla prenijeti na jednu stranu ovjesa. Smatrao je da je u takvim okolnostima moguće oštećenje amortizera te je naveo da postoji poseban alat kojim se pri podizanju može smanjiti rizik.
Automehaničar je također smatrao da se oštećenje ne može automatski pripisati velikoj kilometraži vozila. Ipak, sud njegov iskaz nije prihvatio kao odlučujući dokaz jer se odnosio na pitanja za koja je bilo potrebno stručno znanje iz prometno-tehničkog područja. Zbog toga je posebnu težinu dao nalazu i mišljenju sudskog vještaka.
Radnici društva "Obala i lučice" naveli su da je vozilo uklonjeno uobičajenim postupkom. Objasnili su da se pri podizanju naprava pričvršćuje za gume, automobil se kranom podiže na kamion, osigurava i prevozi na deponij. Jedan od radnika koji je sudjelovao u uklanjanju naveo je da se radilo o standardnoj proceduri te da se pri takvom načinu podizanja dodiruju gume, a ne karoserija automobila.
Zaposlenik koji je radio na izdavanju vozila rekao je da je automobil nakon premještanja fotografiran i da se na fotografijama nisu vidjela oštećenja. Prema njegovu iskazu vozilo je uredno preuzeto, a tvrdnja o oštećenju iznesena je tek sljedećeg dana. Voditelj službe za podizanje automobila također je tvrdio da se vozila uklanjaju na isti način, bez obzira na to imaju li zračni ovjes.
Sud je iskaze radnika pauk-službe prihvatio jer su bili međusobno podudarni i u skladu s nalazom sudskog vještaka te dokumentacijom u spisu.
Jedan od ključnih elemenata presude bio je nalaz i mišljenje sudskog vještaka za cestovni promet i procjenu motornih vozila Daniela Sikirića. Vještak je zaključio da pri podizanju automobila nije utvrđen propust pauk-službe. Prema njegovu tumačenju, uobičajeno podizanje vozila paukom u pravilu ne stvara velike sile koje bi same po sebi trebale oštetiti ovjes ili amortizer.
Vještak je, međutim, objasnio da dodatno opterećenje može dovesti do oštećenja ako je amortizer već znatno istrošen. U dokumentaciji je navedeno da je BMW u vrijeme događaja imao najmanje 322.815 prijeđenih kilometara te da nije bilo podataka da su amortizeri ranije mijenjani.
Vještak je zbog toga smatrao tehnički opravdanim zaključiti da su mogli biti znatno istrošeni. Pritom nije mogao izravno utvrditi stvarni stupanj istrošenosti oštećenog amortizera jer je taj dio bio skinut s vozila. Takvo se ispitivanje, prema njegovu objašnjenju, može provesti dok je amortizer ugrađen. Vještak je naveo i da vozilo više nije bilo dostupno za dodatnu provjeru preostalih amortizera jer je vlasnik automobil prodao prije dovršetka vještačenja.
Sud je nalaz prihvatio kao stručan i objektivan, a prigovore Zadranina ocijenio neosnovanima. Odbio je i prijedlog za dodatno tehničko vještačenje, zaključivši da ono ne bi omogućilo pouzdano utvrđivanje stanja amortizera u trenutku događaja. U obrazloženju presude sud se pozvao na pravila o odgovornosti za štetu i teretu dokazivanja.
Da bi dobio naknadu, Zadranin je morao dokazati ne samo da je šteta postojala nego i da ju je prouzročilo postupanje društva koje je premjestilo automobil. Sud je utvrdio da to nije dokazano. Zbog toga je zahtjev za isplatu 2180,96 eura odbijen u cijelosti. Zadraninu je uz to naloženo plaćanje 2424,87 eura troškova postupka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....